put i povratak

Otkad si me nazvala,
otkad si me uvjerila da te nema,
nema brze ribe u cijelom oceanu,
najludja sam ptica u kraljevstvu, opet
i vrisak sam sto u vrijesku drijema,
ususret svakom danu,
s pjesmom osudjenika
na vjecni let.
 
Mrk ti tvoj mishji brk gladim
kako cu vec moci pjesmom, jer znam
da ti necu blizu, ah vjesto se skrivash,
tako lako doci,
da, ne zelim vise biti grub, ucim biti sam
najmanja moja najcrnja i najdublja
tajno, iz srca da te vadim?
Pa mozda
i nikad.
 
I ako tog jos bude, da mi drugi put dodjesh vesela
i to cijela, a ne ovako sasvim bez dushe,
i s posve malo
zvuka tvog tijela...
 
:-)
 

jednina, jasno, ;) ali uvijek nekako uspjesno izbjegnuta.