put i povratak

Bilo je to onih dana, kojih je, u skladu s novozapocetim korizmenim vremenom bivalo sve vise, kada nisam zelio izlaziti van s drustvom, vec bih radije ostajao kod kuce. Ma istina, i to drustvo s kojim sam provodio veceri nije me previse radovalo jer je vecina njih ostala bolja s mojom bivshom zenom, negoli samnom. Druga je situacija zbog koje sam osjecao prijezir svojih nekadasnjih prijatelja bila ta nesretna namjestaljka u kojoj su mi 'organizirali' susret s nekom jeftinom drocom iz kvarta. A sve jer su saznali da se iz svoje vec tada otudjene stvarnosti pokusavam izvuci i preko tih nekih online-matchmaking portala. Da, osjecaj da ti se podsmjehuju, i da te sazalno i nadmocno gledaju nije osobito pomazuci nekome vec ionako niskog samopouzdanja... Ah, ali mi ljudi smo slabi, ne znamo vladati svojim slabostima, i kad te vide slabog, bolje ti je nakraju biti sam, ipak...
Cudno je to ostajanje doma bilo. Jer, cinilo mi se da u tom lezanju na krevetu, u pukom iscekivanju kraja vlastitog postojanja premda se ne micem, ipak se dogadja da se pocinjem sudarati s nekim svijetom oko sebe. Da ucim vlastite granice. Inace, ne moram spominjati da sam nakon onog nesretnog iskustva s Internetskim blind-dateom postao znatno skepticniji. I, premda je tamo postojala ta komunikacija s nekom na slikama zgodnoizgledajucom djevojcicom, koja je ukljucivala sva ona slatka ljubavnicka obecanja, koliko god zelio povjerovati, iskreno nisam to nekako mogao. Nadao sam se silno da ce me tkogod uvjeriti. Ali takvi su pokusaji, poznato je, osudjeni na neuspjeh. Povjerenje je nesto sto se dobiva nekom opsjenom, intuicijom, ali nikad namjerom, vlastitom niti tudjom. Evo, to je recimo bila jedna od stvari s kojima sam se susreo u tom korizmenom samovanju.
Druga je bila cinjenica da, ako se ne iznosi smece iz kuce, ono se gomila i prijeti da ce zatrpati sve. Ukratko, ako ne radim na ciscenju, uskoro sam oko sebe mogao zamijetiti nepodnosljiv svijet. I dobivao poriv pomiriti se s time jer je tako lakse nego sve ono ocistiti... Ima toga, jasno, josh: letargija i prepustanje je fina stvar, dok ne ogladnish. Onda je ta glad jedna isto jako dobra stvar jer te tjera da se pozelish hraniti. Dakle imamo uprogramiranu tu potrebu, zhelju, koja onemogucuje da prestanemo zivjeti. Ti su ciljevi, dakle nesto vazno u zivotu, omogucuju da nam ne postane nepodnosljivo lako. Onda bih bio sklon pomisliti kako je svako pomirivanje zapravo ono sto nas zapravo slabi. Medjutim, zanimljivo je kad se zelja sretne sa stvarnim svijetom. E, onda se malo migolje jedna oko drugog, bash kao ove moje povijushe oko drvene mreze koju sam spleo u tu svrhu. I tek kada se zelja fino omota oko stvarnosti, stvarnost moze posluziti za rast, i uspjeh zelje.
Da, da, zgodno je to bilo ovako napamet uvidjati. U praksi te neke stvari nisu bile onako gipke kako su trebale biti. Hm, to mozda ima veze sa staroscu. Ta znate i sami da stari kruh, na primjer, uglavnom samo krhko puca. Svjezhi je mekshi i podatniji.
Eh, da voda zivota... No, ostavit cu tu pricu za neki drugi put.
 

hey pri...pusa...da da, čitaj Coelha haha... ;) ... ah prepushtanje...kad se prepustish prepushtanju ponekad propustish...he...ja sam trenutno veoma ogladnila za glađu...hm... ;)

koelo, mislim ti ja da citanje nije lijek za bolnu psiKu....?