postumno

Bjorne oma da si došo doma, 'lade se noodles!
Ejebemu kad sam oscesivno konvulzivan.

Milivoj je malo gledao prste na ruci. Onako se čudio kako je to super kako mogu ludovat i grčit se kojekako i to skroz brzo i polako i fiju. Tako se bio isto čudio jedan u nekoj knjigi kad je mislijo da će ga vukovi klopnut pa mu došlo tužno da ćedu to bez imalo respekta podronjit i zgutat sve. I suznuo je malo bio.

Onda je digo ruku malo onako ukoso pod kutom prvo misleć nešto u smjeru d forsaken is strong vidin ju jang neil! al jope nešto kanda više za zaplesat u paru. Ili izmeđ negdi. Yode i plesa, jel.

I jonda je mislijo da kako se ljudmi ruke znoju i budaliju i ondak koješta izvode takve i grabe frkovito i usrdno i napasno i bučno i stišću se u pest i skrivaju iza vlasnikovih dupeta s figama i jazzhands radiju uz bijelošumnofunkcijski lalalalalaala u ekstremu, a kad nisu u ekstremu isto to samo manje ekstremno.

I pomislio je kako nekad znaju raspravljati čija je sjena smješnija kad skače pod zidinama i past na dupeta a ruke im sve znaju kad ih ne teroriziraju, čak i kad su po terasama uz štrikove za veš a ne pod zidinama koje argjuabli daju svečaniju notu. I dalje nema i bolje nema i ne treba. Cijeli je svijet pod rukama koje njihovi manageri puste na miru. Samo ih rijetko puste. Obično bi im rado uvalili da odrađuju nešto pa će ih za nagradu pustit na miru. I onda budu malo nezadovoljni. Kakoć same kad ni pod budnim okom menađera ne znaju.

Mislio je i na mačora u dovratku neboderskog stana uz Savu i tamago pauna od latica. Na odrešito držanje cigarete ukočeno pruženim prstima i uvučene obraze dok uvlači dim i koči oči i ruku koja drhti na nozi dok manager odlučno govori na osunčanoj terasi kafića u predgrađu. I na šake koje ostaju mrtve dok tamo kraj Čingača žustro priča i glasno se smije mašući svime do zapešća. I najzad opet na ruke čiji manager brine zašto često ubace dva svoja prsta zajedno među dva njegova.

Ruke bi trebale osnovati sindikat. Radno vrijeme im nije potrebno, uvijek bi radile kad bi ih doista ostavili na miru. Vrijeme tragično djeluje na njih i one na njega. Ruke ne znaju vrijeme onako kako ga znaju manageri. Njihovo vrijeme nije iskrivljeno i u iskrivljenom vremenu posrću kao da su zahvaćene gihtom. Manageri im krive vrijeme.

Vladajuća kasta koja je povjerovala da značaj postoji kad ga proskribiraju. Umišljeni pisari i računovođe ugrožavaju vječnost tiranijom vremena koje su nevješto skovali i smisao sjenama fragmenata koje su uspjeli uočiti, zatim popisati i propisati, proglašavajući nezakonitim sve što im je promaklo.

Sindikalna središnjica svih naših ruku trebala bi iznijeti sasvim sažete uvjete za uvrštavanje u kolektivni ugovor. Nadležnost managera prestaje postavljanjem ruku u položaj za ples ljudi. Slobodni su pružiti osmijeh i vrijeme rukama drugih ljudi ako luduju i lamaću dok ne kliznu u ruke koje čekaju na ples.

:) misli na ruke kao vesnike bure, voli svaki prst ponaosob (pa onaj lascivni dio di opipa nabor na svilenoj suknji i zapara noktom do bola).
i onda pravo muški gdje se sjetiš dana kad su ulične tuče bile ispit za dečaštvo, pa opisuješ reči koje jačaju ruke, a ne znam baš za jna, ali konan i zmaj može:)
nisam smjela kave pit.
peace and love, bro :)

i bogami svijetliš u tmini. nikad od nas menagera.
aj.

I ne boj se buke sis, to što svira to su ruke ;)

za ples mi prerano...za sindikat prekasno...
jedino možda ulovim kojeg ''menagera''...
aj vam dobro jutro...

:D ma šta prerano! ajmo! http://www.youtube.com/watch?v=eaDAo6_cIfM