Iskričarije

Spava mi se, a ne spava mi se.

Moja prokleta jezičina. Lanem da mi fali nekadašnje doba kad je svaki čas netko zvrckao i zvao ne neku kavu makar na brzinu, pa mi se već tjedan dana poslije dešava da u 3 ujutro pokušavam prekinuti razgovor ponavljajući da ću se nekome majke ujutro naspominjat. O potpunoj i apsolutnoj destrukciji bjutislipa da i ne pričam!
(btw, ujutro se nikome nisam majke naspominjavao, jer sam bio prezauzet užasnutim vrištanjem nakon što sam nakon pedesetog gašenja alarma shvatio da sam zaspao i da ću zakasnit ko magare na piknik)
Ok, nisam zakasnio, ipak. Iako mi je bus za grad pobjegao pred nosom, što me koštalo finih kvarat ure hoda do druge autobusne linije. Gdje mi je i drugi bus pobjegao pred nosom. Pa me na koncu neki lik, vidjevši me onako ojađenog, strpao u auto i odvezao do grada.
I kako onda nećeš voljet ljude ovdje!
Čak i uz samoupucavajuće bakice.

Što sam ono... aha.
E da, ovo gore je bilo kao razlog zašto mi se spava.
A zašto mi se ne spava... eh, sad. Ne može se sve baš ni reć, ne?
(obožavam takve rečenice jer svi zapnu upravo za njih) :)

Ma, piše mi se.
A to me podsjeća na neka druga, prošla vremena kad mi se znalo jako pisati. Onako, jakojako pisati.
Iz kojih već spomenutih vremena izvukoh pouku da baš onda ne bih smio. Ni pisati ni išta. Ok, smio bih, recimo, jesti čvarke.
Digresija: blogove sa sličicama mesa na roštilju ću odsad pa nadalje redovito prijavljivati kao nepoćudne - sadisti jedni obični!

Bek tu d sabdžekt - koji ja imam noćni život, to nema nitko. Jednu noć u tri ujutro vapim na telefon da moram ić' spavat'. Drugu noć u tri ujutro jedem čvarke.
Pitam se što će sutra u tri ujutro bit'. Kako me krenulo, najvjerovatnije ću pjevat Marseljezu vozeći sobni bicikl. Pritom me nimalo neće ometati činjenica da niti znam pjevati Marseljezu, niti imam sobni bicikl.
K'o da je to bitno! Pa nećemo sitničariti valjda, pogotovo kad je riječ o noćnom životu.

Ček malo. Jedem li ja to čvarke ili samo smijem jesti čvarke?
Da vidimo... oba kažiprsta tipkaju... hmh... a bit će da onda ipak ne jedem - još. Makar si mislim, ako palac i mali prst upotrijebim kao kineske štapiće, onda...
Ok, ok, ovo je već kinky.
Prvo blog, onda čvarci.

O čemu sam ono... a, da.
Moja prokleta jezičina. Makar... a vrag će ga znat'.
Jedno je sigurno - nepromjenjiva je konstanta da se nisam u stanju zadržati napraviti nešto za što prokleto znam da ne bih trebao. Ili smio. Ili su u šumi.
Ali hej, onda Murphy i ja ne bismo bili toliko jedan drugome vjerni kompići!

Usput, jel' mi zna tko reći koliko vrsta peršuna postoji?
Ja znam za dvije. Zelen kad ga zaliješ, pjegav kad ga zaboraviš zaliti. A nekako slutim da to, floristički gledano, baš i nije neka stručna podjela.
Što me sad ničim izazvano iluminiralo da čvarci ne idu s peršunom.
('bemvam roštiljarske sličice!)

Ček sad. Jesam se vratio iz digresije, ili sam digresirao digresijsku digresiju nazad?
Nah, odustajem.

I sad nikome ništa jasno, jel'da?
Dobro. Fino čak.
Ionako ćete se upecat na ono da se ne smije sve reć'.
Na što ću vam ionako reći da naravno da vam neću reć' što se to ne smije reć'.
Tko treba skontat', skontat' će. Uvijek je tako. A svi će drugi skontat' krivo. I to je isto uvijek tako.
Ne možeš više pisati ni o čvarcima i peršunu, a da to ne izazove pretpostavke.

A zna se što su pretpostavke.


Ili su u šumi. ;)