Iskričarije

Raindrops keep falling on my head...
Kiša je.
Južina je, vele.
Ista stvar, dva imena. I još puno imena. Omen est nomen? Da, ako si meteopat.

Najgadnije je dok toga još nisi svjestan - u biti, čak ni ne vjeruješ u takve stvari. Što ima veze kakvo je vrijeme? Taj napadaj prgavosti koji te zgrabio, to si naprosto ti, isprovociran nečime.
I sjeta, kad se odjednom utapaš u njoj... nema to veze ni sa čime. Jednostavno, tako, došlo ti je.
Pa vremenom počneš uočavati podudarnost. Slušaš kako ljudi vele - južina je! - a u tebi ruje nešto, ni sam ne znaš što, još manje znajući zašto.
I navikneš. Pomiriš se. Prije ili kasnije, čak se i naučiš nositi s time, bez da ikome oko sebe ideš na živce. Jedino što nikad nećeš naučiti jest, kako se spriječiti uopće i reagirati. Da li je uopće i moguće?

Kiša je.
Južina je, vele.
Radio šuti, bojiš se zvuka - naučio si već da je svaki zvuk pogrešan.
No u glavi, bez prekidača za isključivanje, tiho i lelujavo plutaju melodije, jedna za drugom, pretapajući se i pretičući se... i mirisi su oko tebe, iako ih tvoj njuh ne osjeća. I slike. Čitavi filmovi. A oči zatvoriti ne smiješ jer tek ih tada vidiš bolje, stvarnije... bolnije.

I ponavljaš si - been there, done that, bought T-shirt - toliko već puta, nebrojeno, navikni se više, šuti, otrpi, stisni zube i veži si prste, nek sve ostane gdje je i nastalo, nedaj da ode van, nedaj...
... a vani kiša, sjetno prokapavajući kroz vrijeme, svo vrijeme koje ti tijelo i duh pamte...
.. sve dok ne razmoči i posljednju tanku slamku kojom se držiš površine i potopi te u tebe samog.
Prsti krenu prema tipkama telefona. Pa se maknu.
Ruke krenu prema kutiji već dugo prekrivenoj prašinom. Pa izgube snagu.
Noge se pokrenu u već dugo izbjegavanom ritmu, lagano lupkajući uspomene. Lebdiš duboko ispod, tonući visoko iznad. I pišeš. Sebi, njima, nikome.

Sve one kiše, sve one kližuće kapi koje si gledao na prozorima - hotelskim, automobila, svih stanova i soba, pokušavajući zadržati svoje vlastite kapi da ti ne zamute sliku koju si želio pamtiti zauvijek... sve te kiše spojene u jednu, tu kišu vani koju sad gledaš i osjećaš, sve te kapi spojene u u užasavajući osjećaj nezaustavljivog klizanja nadolje.

Kiša je.
I južina je.


I... proći će.

mogu ja koji komentar ?

treba se čovjek i odmoriti od sunca. od previše sunca..i previše svjetlosti...

e pa danas si ti mene strefnuo na tanašno...

i proći će
strpi se
evo ruka ***
;-)

Svi mogu sve, Vuče... nema točnog ni netočnog, nema boljeg i lošijeg... sve je to ionako samo zbog kiše. I južine.

kod mene nema južine...
..kog da sad okrivim
hm..
;P

razgalio si mi dušu ovim zapisom. uzdahnula sam prebirući po nevjerici i shvatih: i muškarci kompliciraju

:)

super,majstore.:))

romantični naš wini ;)

pustiti ti to megi, to ti je ko ženske suze...mnogi padnu
tak i to s muškom romantikom. ja mu niš ne vjerujem :))

Meija, ne. Samo neki. A ja učim kako prestati. Spor proces.

kaj, biti romantičan ili padati ničice na ženske suze?

(viš kak kiša na mene djeluje, sasvim kobntra od većine ;)

A u što ili kome ti vjeruješ ili ne vjeruješ, to je zadnje na što bih danas reagirao, dakle.. feel free.

Komplicirati (odgovor na zadnje pitanje).

uuuuuuuuuuuuu, kaj si tak namčorast? pa zekam se...

:(

meija...da ti nisi naša ame?
;))
..bem mu mišova (pokislog)...opet se vraćamo na tezu da su svi muški isti
hm...;D

wini..daaaaj,ne biti tužnjikast
..naša meija se stvarno samo zeza

megi, ja ti volim muškarce i baš nemam nekih problema s njima, tak da ovo shvaćam kao provokaciju :))

ali kak vidim da je dan za cmoljavost, odo ja dalje delati

pusa svima :)

Nakupilo mi se 'dana žalosti' za tri života..
Ma proći će..Do sada je sve prošlo.

baš si to lijepo napisao, pogotovo kraj :))

..i ja ih volim meija ;)
čak i kad su ponekad ovako sjetni...
..baš su mi nekako če-če
;)))

http://www.youtube.com/watch?v=NxQi1Ov7zn8