Artman's blog

Upravo se vratih s jos jedne sjednice spontano odrzane u Galu, "okruglog stola" koji je spontano nastao a za kojim su sjedili deklarirani homoseksualac freestyler, pritajeni bisexualac akademik, dvije bisexualke i nesto LORI-ca (Lezbijska Organizacija Rijeka) te moja hetero malenkost i jos jedan also straight otpiljeni umjetnik. Na neku foru smo se spontano okupili i ja sam polusvjesno prenesao topic 'homoseksualnost' s hr.sci.psihologija u zivu diskusiju za stolom gdje se vrlo brzo okupilo navedeno drustvance i zapodjenula tortura stavova i aspekata razmisljanja, ali vrlo korektno, bez ikakvih nametanja i podmetanja. Ono, nije da ih nije bilo, barem u pokusaju, ali su srezani u korjenu, onako akademski. Sam tok rasprave je tekao u stilu 'svaki cigo svoga konja hvali' i okoncalo se mojim rezimiranjem situacije da bi nam mogli donositi hrane, vode i cigara te staviti pod nas kaklice i da bi mogli nastaviti tjednima bez ikakvog zakljucka i da bi na kraju cijele epopeje svatko od nas ostao na svom aspektu, uvazavajuci argumente drugih, pa se sve skupa okoncalo laganim razilaskom.
Pred sam kraj sam tom homosexu s kojim je sve skupa i pocelo predlozio da se ulogira na Iskricu, jer mi se pozalio da nema partnera, pa - gay-evi - potrazite ovih dana mladog i nadobudnog XYZ-a zeljnog avanture...
Also, odjebite od mog profila.
Nekakav rezime situacije bi ipak bio da svaki oblik dogme koji ne trpi empirju nema sto traziti u ljudskom drustvu, ustroju bilo kakvog poretka i da je svaka ideja potkovana takvom osnovom osudena prije ili kasnije na propast, sto je uostalom i vrijeme pokazalo. A ako bi se podvukla crta ispod naseg zajednickog promisljanja te veceri, doslo bi do sljedece konstatacije: upravo jedinstvo razlika i medusobna tolerancija su kljuc potencijalnog uspjeha ovog drustva, kako pojedinca tako i cjeline. Kao sto ruka ima pet razlicitih prstiju koji joj daju savrseni sklad i ucinkovitost bas zato sto je tako kreacionizmom/evolucijom oblikovana (sorry sto generaliziram, ali obje su samo teorije) tako svatko od nas upravo takav kakav je daje ono sto daje ovom drustvu i cini ga takvim kakvo je - (ne)savrsenim u svoj sirini i duzini slobodne volje i mogucnosti izbora.
Na tom djelu smo se nekako najvise i zadrzali: mogucnost pojedinca koju je Bog, vrhovno bice ostavilo na izbor, da izabere izmedu dobra i zla i da se nosi s uzrocno posljedicnom vezom svog izbora.Tu dalje stvar prepustam religijama, dali ce biti kazne/nagrade za ta djela, reinkarnacije ili stagod, ali, mi smo tu, cinimo ih jerbo nemamo kamo sa sobom.
Tu sam ja nekako izgeneralizirao situaciju: covjek bi bio savrseno bice da nemora jesti i spavati. Otuda sve pocinje... Logican sljed su zelje, misli i osjecaji... Kad nebih morao spavati, nebih trebao ni boraviste ni prebivaliste, ne nuzno. Also nebih trebao hranu/vodu koju sam pojeo/popio negdje ispustati iz sebe i jos kad nebi dolazilo do degeneracije stanica pod uticajem ultraljubicastih zraka iz ozona koji smo sjebali, stanice koje bi se nastavile obnavljati omogucujuci tako vjecnost... tko zna kamo bi odveo takav zivot??
Vjerojatno bi bila slicna situacija kao i danas. Imamo tehnologiju da se svijet prehrani gotovo tocno dva puta, a trecina stanovnistva gladuje. Nesretni smo ustrojem koji smo sami stvorili, ali ga ipak vecina propovjeda, sinkretizirajuci neke ideje koje u njega ne spadaju kao odraz svoje kreativne impotencije da stvore vlastiti kodeks normi kojim bi bili dosljedni i postovali ih u skladu sa savjescu kao jedinim korektivom...



Osjecam se kao stablo okruzeno semaforima. Jednostavno, nemam ali ama bas nikakav osjecaj moranja postivanja bilo kakvog tipa autoriteta i tu pocinje moj problem. Lud sam, glup i naivan u ocekivanju da se desi nesto samo od sebe. Pruzam svoje grane ka plavom nebu, ne marim za crveno svjetlo, bilo ono staticno, pulsirajuce u kakvim god intervalima i sta god iza toga stajalo. Nimalo se ne bojim izgubiti zivot, a jos manje dusu koja je ionako ostala kod bivse zene, barem onaj veci dio do kojeg mi je stalo. Zanimljivo je to kad se covjek odrekne zivota... kako stvari postaju savrseno jednostavne... jerbo: nemas sto za izgubiti. Mogu prakticki bilo sto: skociti s nebodera na glavu da vidim kakav je to feeling, uzeti kakav kalasnjikov i resetati redom staro, mlado, zdravo i bolesno po Korzu dok neko ne izreseta mene, izreci bilo kakvu pojedinost iz svoje intime bilo kome bez ikakvog osjecaja stida ili kajanja (Aphro!), bez obzira o kakvoj se osobi radi i sta ce ona uciniti s takvom i tako (o)lako dobivenom informacijom, ali ostaje cinjenica da sam samo napuhani seronja kome je skromnost i poniznost sve manje prepoznatljiva vrlina. Dapace, sto vise razvaljujem um psihokanibalizmom, to sam gori, to sam manje sretan i - nemam pojma.
Mozda da prihvatim mudrost kralja Salomona da je sve ovo ziva kara i da ne protratim zivot u materijalnoj opsjeni, vec da potrazim one dubine duhovnih vrijednosti (ali gdje i kako??!) i/ili poucen primjerom LaVeja, autora Magike i covjeka koji je presao bezdan Drva Zivota i pred smrt u zatvorskoj ludnici oprostio se od nas rijecima 'nista neznam, sad vidim da nista neznam i tako me strah'... i/ili ...
da zivim svoj zivot, budim se svako jutro ili ne, nemam pojma, iskreno - majke mi, nemam pojma. Idem malo odgovarati na vase porukice, ima toga dvije stranice, potom Graviti njuzrider, potom ICQ, potom drkica pa spavanje.
Do citanja.