Iskričarije

Zvala se Marina. Imao sam 19, imala je 16 i pol.
Bio je zadnji dan sezone klizanja (zagrebačka Šalata - mjesto na kojem smo praktički živjeli preko cijele zime), pučanstvo se već davno razišlo... tek nas 5-6 starosjedilaca-ovisnika, sami u noći pod jednim reflektorom kojeg nam je ostavio stari strojar Pero, srce od čovjeka, pokoj mu duši - tek nas nekoliko, sjetno se opraštajući od leda koji nam je pola godine značio život.
Netko je donio stolicu na led.
Marina je sjedila, zamišljena, sjetno gledajući ni u što. Doklizao sam do nje, čučnuo pored, stavila mi je ruku preko ramena i taj trenutak, dodir njenih prstiju na mojoj kosi, upalio je iskru koju sam kasnije odnio kući, duboko u sebi, želeći da se nikad ne ugasi.
I nije se ugasila. Buknula je. Kod oboje. Ubrzo, bili smo zaljubljeni ko dva crva u marmeladi.
To proljeće, to ljeto... najljepši dio moje mladosti. Bila je kod mene, bio sam kod nje. Moja stara, voljela ju je. Njeni starci, voljeli su me. I mogu se kladit da je njena majka znala da smo otišli puno dalje nego li bi prosječni roditelji voljeli da njihova 16-i-pol godišnja kći ode, no nikad, ali nikad to nije pokazala, niti je ikad na ikoji način prema meni pokazala nepovjerenje.
Bili smo kao iz reklame za Bravo.
Moja Marina.
Krajem ljeta, otišla je s roditeljima na more, u kuću koju su imali. I pisali smo si, svaki dan. Da, rukom pisana pisma. Sjećate li se još uopće rukom pisanih pisama?
A kad se vratila... nešto je bilo drugačije. Nešto više nije bilo kako treba.
Nedugo potom, prekinula je. Upoznala je nekog na moru... i tako. Desi se. Takve stvari, dešavaju se. Ne možeš planirati da ćeš se zaljubiti u nekog drugog (i ako je to isti taj za kojeg je sad sretno udana, dabogda mu izrastao prišt na guzici >:-) ).
Molio sam... uh, kako sam molio. Po prvi put sam plakao zbog djevojke. No nije pomoglo. Kao, malo smo opet bili skupa, no nije išlo. Ja više nisam bio Taj.
Nakon toga, trebalo mi je dvije godine da opet pogledam žensko biće. Kad imaš 19, 20, dvije godine su... dugo. Prokleto dugo.
Napisao sam joj pjesmu. Možda i najbolju pjesmu koju sam ikad bio napisao. Riječi, glazbu, sve... natjerao dečke u bendu da to odsviramo, da usavršimo do perfekcije, da sva silina mog nedostajanja vrišti iz toga što smo svirali - i kad je konačno ta pjesma zvučala onako kako sam je ja čuo u samome sebi, rekao, sam - hvala. To je to. I to sad više nikad nećemo svirati.

Izgubio sam joj trag vremenom. Znao sam da se udala i odselila, čuo sam da je dobila djecu... i to je sve. Nit' prezimena nit' adrese. A i što bih s time? Ja sam također tada već bio u braku.
Ta je knjiga bila pročitana, da. No zatvoriti je, jednostavno nije išlo.

30 godina.
Trideset godina sam je tražio. Čak u virtuali naletio na ženu koja se jednako zvala, imenom i djevojačkim prezimenom, prsti su mi se tresli kad sam joj tipkao poruku da li je ona - ona? Naravno, nije bila. Čista slučajnost, potpuno druga osoba.

Trideset sam godina na svaki spomen imena Marina, vidio - nju.

Život piše bizarno nemoguće priče. Oduvijek jest, nikad ni neće stati.
Danas, uz tu kavu, bješe spomenuto ime mjesta na moru gdje su Marinini imali kuću. Znaš li možda... Marinu?, pitah. Naravno, kako da ne! Pa družimo se još od malih nogu!
Isuse.
Isuse!
I tako, saznah. Gdje je. Što radi. Koliko djece ima. I da je dobro. I da je sretna.
Stvari su sjele na mjesto, konačno. Nakon trideset godina, knjiga se mogla zatvoriti. Jer, moja Marina je sretna.
Od iskričarske kave do zatvaranja knjige stare trideset godina.
Što ja tražim ovdje, ili koga? Zar je bitno? Znam što sam našao - nešto neprocjenjivo. Točku na kraj rečenice duge trideset godina. I ona pjesma u mojoj glavi, sad konačno može završiti.

........

Vjerovatnost, ona matematička, da se ovakvo nešto desi jest toliko blizu nuli da bi čovjek komotno mogao reći i - nemoguće je.
No, kao što rekoh, život piše bizarno nemoguće priče.

Ljudi su kroz povijest razvili matematičke modele praktički svega što postoji u ovom svemiru. Nema te stvari koja se ne može izmjeriti - no ako se i ne može, uvijek se može izračunati.
Želiš udaljenost neke zvijezde iza Magellanovog oblaka? Nikakav problem. Eto je za par minuta.
Želiš li točnu veličinu bilo kog dijela bilo kog atoma? Ma samo reci. U par sekundi je tu.
I postoji samo jedna stvar za koju nitko nije postavio matematički model... a to je sam ljudski život.
Osim jednog čovjeka.
Bizarno (a kako drugačije?) - no on uopće nije matematičar, nego sarkastični zajebant. No nebitno, jer je naprosto nepogrešivo - u pravu. Tko je on? Heh... jeste li ikad čuli za Murphyjeve zakone?
Kruh namazan pekmezom, na pod će uvijek pasti na stranu namazanu pekmezom.
Nenenene, nemojte sad deset puta bacati kruh na pod, jer to je namjerno, to nije život. Život je kad vam se to desi - slučajno, točno onda kad to NE želite. I na koju će stranu pasti?
Naravno, šljus točno na pekmezastu.

Murphyjeva je matematika primjenjiva na doslovno sve u životu. I nepogrešivo je točna.
Ako ti se ne žuri, stići ćeš prerano. Ako ti se pak žuri, zakasnit ćeš. Kašnjenje je upravo proporcionalno važnosti sastanka na kojeg kasniš.

Što želim reći?
Ne postoji nemoguće.
Postoji samo čudan, uvrnut Murphyjev model događanja nemogućeg - što je nevjerovatniji, to je sigurnije točan.
Ne vjerujete u nemoguće?
Mogao bih nabrojati barem dva slučaja iz svog života kad mi se desilo nešto apsolutno neshvatljivo, neobjašnjivo i nemoguće.

U čemu je stvar? U nama samima.
Ako se želiš napiti vode, sve dok se ne približiš slavini vjerovatnost da će iz nje poteći voda BEZ da je otvoriš - jednostavno niti ne može utjecati na tebe. Otvorila se ili ne otvorila, ostat ćeš žedan.
I mi se trebamo otvoriti.
A kad se otvorimo nemogućem - pa, tko zna? Život doista stvarno voli pisati bizarno nemoguće priče.
Moje se nemoguće ovaj put ostvarilo najobičnijim odlaskom na kavu. Možda ću za sljedeće nemoguće morati pješice na Himalaju, otkud da znam?
Sve je moguće.


Doista sve.

trebam li se sve čitati ili samo nasumce?

Najiskrenije - svejedno. Ovo je trebalo meni.

ako si danas rasčistio s onim od pred 30 godina...hm...ako u međuvremenu budeš porješavao sve odnose...s 80 ćeš biti slobodan.
ne, 79.

:))))))

:)
A tko zna. Treba popit puno kava, otić na Himalaju i bog zna što još. Pa ćemo vidjet što će iz toga ispast. :)

probaj s nečim manje prozaičnim...npr palačinkama :))))))))

jebeno kako god okrenes..

Nije, mani. Naprotiv. Uopće ti ne mogu opisati koliko se dobro osjećam sad. :)

bovi životni ciklus je započeo.

sretno, sretnije ti bilo!

San je očito luda za palačinkama. :P
Lijepo si to napisao Win, a pogotovo ovo sa Murphyem mi se svidjelo.
Ja sve čekam kada ću konačno zatvoriti svoju knjigu, koja je tek friško iščitana, ali nadam se da ću to učiniti prije sljedećih 30 godina. ;)

A čuj... što da ti velim, nije ni Himalaja baš tako daleko... :))

Baš lijepa priča, prava životna.