put i povratak

(duuuugackoooooooooooooooo......)
Q: Zasto su mi laki trenuci kad nisam u vezi?
A: Zato sto nema odgovornosti, nikog ne mogu povrijediti.
Q: Zasto bi koga povrijedio kad si u vezi?
A: Trazimo povjerenje, iznevjerish li cije povjerenje, povrijedis ga/ju.
Q: Zasto bi iznevjerio cije povjerenje?
A: A, ovo je dobro pitanje. Zato sto je povjerenje ocito utemeljeno krivo, na krivim ocekivanjima, temeljima. Kao na primjer ta ideja da smo jedno drugom dovoljni...
Q: Dakako da niste, ali to ne ometa povjerenje, ili...?
A: Pitanje je zapravo sljedece: 'Sto mi drugi mogu dati, sto ona ne moze, a da uzrokuje pucanje bliskosti, povjerenja...?' Hm, dakle ocito trebam tu neku slobodu za trazenje i istrazivanje, novo i nepoznato, to je taj thrill, ovisnicki. Thrill slatkih rijeci, zapravo izazov sna o novom i nepoznatom je ono bez cega ne znam. Zapravo bit ce da je rijec o tome da time novim, snom, ispunjavam neki nemir.
Q: Zasto nemir?
A: Haha, pa jasno, jer to sto smo nasli, da li je to savrseno? Jer samo to je dovoljno dobro. Kalkulacije. Oscilacije izmedju pitanja koliko od svojih zelja popustiti, a koliko u njima ustrajati je prava mjera stvari.
Q: Da, ali novo nije nuzno bolje?
A: Naravno, ali buduci da je novo, lako je mashtati o tome da mozda _jest_ bolje?!? ;)
Q: Okej, sad bi vec i neko iskustvo trebalo uci u pricu, koje bi pomoglo svijesti o tome, ne? Mislim, o tome kaj je ono kaj te vise ili manje ispunjava?!
A: Je, i to je uvijek jasno, uvijek ono da ne ostecujem necije povjerenje. Ostalo je podredjeno tome. Ali, cesto je ta kontrola na razini djelovanja, a povjerenje puca na razini rijeci. Reci: 'Dvojim o tome' ili 'Ona mi je privlacna ili draga', itekako lako mogu narusiti povjerenje. Presutjeti isto nije odgovor osim ako se s tim nekako ne pomirim u sebi.
Q: Ok, to je jasno, zato i jesmo tu, da naucis.
A: Je, no sve to ima i tu jos jednu dimenziju: nije dovoljno znati da je meni netko dobar. Svaka mi je bila savrsena, ta prilagodio bih tu svoju viziju, nego je i pitanje davanja. Ja imam tu potrebu ispunjavati ocekivanja. Mene je lako zavesti, ako kazesh da me trebash i da nesto mozes dobiti od mene, bit cu sretan i patit cu ako ti to ne mogu dati. To je onaj moj zahtjev za biti perfect 'boyscout'. Isto tako, patit cu ako mi ne date da ispunim te neke zelje koje naslucujem, a to radim cesto.
Q: Povjerenje dakle puca jer postajesh nezadovoljan, a to se vidi, i onda one budu uplasene i nesigurne pa pocnete ratovati?
A: Bit ce da je tako nekako :_(
Q: Tvoj dio odrzavanja povjerenja je bar velikim dijelom dakle i u tome da u odnosu budesh ... zadovoljan, zar ne?
A: Je.
Q: A to se katkad sukobi s tom potrebom da budesh savrseni oslonac povjerenja, je li?
A: Hm, pa sad, pomalo, ali vise mi fali to neko razumijevanje te moje dvojbe o zalosti kad ne mogu svoje radosno svastanesto podijeliti s drugima. Ta patnja zbog granice, valjda nedostatak strogosti u odgoju? A ujedno je i opterecenje drugog u odnosu jer u bliskim odnosima postoje ti transferi: 'ti mi znacish, stoga ako sam ja tuzan, i ako ti ja znacim, onda ces i ti biti tuzna.' I tu je ta ucjena: hoces li ti zrtvovati svoju zelju za nasim 'biti skupa' zbog toga sto to 'biti skupa' mene zalosti?
Q: Pravi odgovor je 'Necu!', zar ne? Pravi odgovor je da ostane hrabra i ne preplasi se i da ti veli da seresh, uglavnom da pukne na pozitivno?... To ce ti dati snagu?
A: Da, ali znam da nije lako. I ja sam takav da cu uvijek reci, aha ja sam problem, dakle, idem. Sto je krivo. Jer cim izrazavamo nezadovoljstvo, to je zapravo poziv u pomoc, a ne na to da nas se ostavi same, je li? ;-)
Q: He, he, obrcemo A&Q uloge, ha? No dobro ali to ne moze biti cijelo rjesenje, jer kako si sam nekad rekao, 'svatko moze svakoga otjerati od sebe', ako se dovoljno potrudi postati dovoljno nemoguc...
A: Smijem te tu samo prekinuti. Istina, a sve u mnogome ovisi o njenoj reakciji na moje probleme i provokacije (dakako i obratno, hehe, srecom pa smo daleko i te reakcije nisu tako izravno bolne kakve bi mogle biti...) sto se zapravo upoznaje tek tijekom trajanja nekog 'odnosa'.
Q: Ok, ali sam htio reci da mi se ipak cini da bi pomoglo kad bi na neki nacin rijesio za sebe, kako biti zadovoljan i u vezi?
A: Da, dobro, znaci zato sam i cijelu ovu pricu i poceo, okej, pa da pocnemo...?
Q: ;-) Ha ha, Ajde, idi doma...
A: Pa da, sad mi se lako izvlacit. Steta kaj taj PhD ne traje jos koju godinu ;-)
Q: Ha ha, Ma strasno je to skoro groteskno, kako ljudi sebi mogu uskracivati srecu. Ha ha. Ajde da probamo dijalektikom: Teza=Zelja za srecom. Obitelj. Uzgoj i odgoj, blah blah... Mir, stabilnost. Antiteza=Nezadovoljstvo zatvorenoscu u instituciju 'odnosa', osjecaj ogranicene mogucnosti interakcije s drugima. Ne mozesh 'pomagati' koliko zelish, ne mozesh sanjati koliko zelish...?
A: Ma nije bash: u zadnjem odnosu najvise i najbolje sam se davao drugima dok smo bili zajedno, i nisam pri tome gubio to 'skupa'...
Q: Ok, ali pojednostavljeno: Teza je dakle odnos s povjerenjem; Antiteza je ogranicenje slobode davanja drugima i isto tako primanja od njih, jer znamo da je primanje najvece davanje, i gdje je sad dakle sinteza...?
A: Hm, pa kao da smo ju vec izrekli? Cini mi se da je to odnos u kojem se necemo bojati te druge strane, u kojem se povjerenje temelji na jasnoci svojih i tudjih ogranicenja, na spoznaji da je odnos utemeljen sa zrtvom. I ako ja na zrtvenik stavljam nesto od svoje iskljucivosti slobode, onda ces ti trebati dati nesto od te prenadute samodovoljnosti ;) S druge pak strane, nije sve ni tako crno, cega se dobro neprestano prisjecati: Zasto smo dovraga i dosli tu, ne zato da bi patili, nego da bi se veselili... I ako nismo veseli u odnosu, da ga zaista mozemo prekinuti, ili da to mogu drugi isto tako. Ili uciniti _bilo_sto_(!) sto ce smatrati da ce ih ispuniti i usreciti. Dobro je znati tu ranjivost odnosa, kad se odlucuje biti nezadovoljan: Ako si nezadovoljan, promijeni neshto, ili nauci biti zadovoljan s onim sto je tu. Nema treceg. Ima, pozovi u pomoc, pokazi da si nezadovoljan!
Q: (Aha, kao da nazirem nesto zanimljivo, hehe.)
A: Da, dakle: ako ti se netko svidja, prekini i idi s njim; ako se s nekim zelish posheviti, ucini to... I pri tome budi odgovoran za to sto radish. A ne naizgled 'biti dobar', a zapravo na druge htjeti prebaciti svoju odgovornost. Da, odgovornost za odluke je taj mir koji ce dati lakocu naizgled nerjesivim pitanjima slobode i sigurnosti: Ne mogu ti obecati, kao sto ne mozes ni ti meni, da cemo biti tu skup, forever&ever. Ali mogu ti reci da to ocekujem isto kao i ti...
Q: Uh, opet se malkice gubish... ;-)
A: Ma da ... :-(
Q: A da nastavimo sutra? ;-)
A: Samo malo... fora je sljedeca: u odnosu ogranicenje ne dolazi nametnuto i izvana, od drugog. Treba imati na umu da je to ogranicenje koje si sam postavljam. Pri odluci i susretu sa sumnjom, nisam drugome, nego sebi odgovoran i slobodan sam i dalje uciniti _sto_god_zelim_ ... To je dakle i dalje ista sloboda kao i prije. Drugacija je utoliko sto sad 'imamo shto izgubiti'
Q: He, he, dobra primjedba, dakle, ta prica o neslobodi je zapravo transfer osjecaja zarobljenosti na drugog kako bi se zatashkalo cinjenicu da tu neslobodu _sam_ biram, jer ju zaista _sam_ i zelim, jer mi treba sigurnost ...?
A: Upravo tako. Cini mi se kao dobar zakljucak. Job done in 2 hrs approx ;-)
Q: Cek, jos samo malo...
A: Da, imas pravo: Ovako je to: Zapravo je lako nemati nista, dok imash snove kako ces nesto imati. Tesko je biti odgovoran za to shto radish, i priznati si sto zaista zelish. Jer za imati neshto (ne nekog, nemash osobu, imate odnos, odnosno nemate ga nego jeste u, zivite ga), treba biti odgovoran sebi.
Da, da, vidish to nije sve: na isti nacin kao sto ni najdraza nije odgovorna za moju neslobodu, na isti nacin niti trebam dati onim novima i nepoznatima da se osjetim ja odgovoran za njihove zelje i ocekivanja. Ne valja mi osjecati prisilu ni ispunjavati i reagirati na _bash_sve_ sto drugi (pa tko god bio) od mene traze i misle da mogu dobiti. Odgovorno onom sto mislim da mogu dati drugima, a ne zato jer to drugi traze i zato da bi te njihove zelje zadovoljio. To je jedini nacin za mir i sklad.
Ah, kako je tesko nauciti biti odgovoran, kad si naucio bjezati od toga.... Istovremeno biti sretan u davanju i znati granicu koja mi odgovara, to je mir.
Za birati kako zivim svoj zivot, kome sam odgovoran ako ne sebi?!
Q: Okej, sad mozes doma. Idi, preispituj malo svoje temelje, i svoje zhelje... I uci se odgovornosti.
 

... ova debata u stvari ima sasvim konkretan cilj.. da postavi i odgovori na sva pitanja koja "neku nju" kao "muce" i uvjeri "ju" da je tvoj pristup ziher jedini normalno ispravan hehehehehe :-)

mrm, zapravo i ne. C.P.R. :)) To je da cuje cime se bavim u slobodno vrijeme ;)) /i jos neke druge razloge imam, mislim ;)

(a mozda sam i krivo identificirao tu neku nju, hahm. okej.)

nist nist no frks, nist ja ne velim. sam gledam i citam :-)))

brunhilda.. sjedi..... "nedovoljan" :-)

reko bi striko Legrand "like the circles that you find in the windmills of your mind". Nemoš bit pošten i jeben, dakle zajebi taj dio, boljet ćeš uvijek i svagda svakoga kome je stalo. Daješ jer želiš dati, ne na zahtjev ni po dužnosti. Riječ vapaj sama u sebi nosi slutnju neispunjenja. Flastere bolje čupat nemilosrdno neg polako. Kad radiš biskvit moraš pazit na omjere. Pituljice s citatima čitljivije su kad nema grožđica u tijestu. I tak...

duuuugackoooooooooooooooo......)