put i povratak

unutra-van, unutra-van, unutra-van, ... Sto, zar je vec kraj? Hm, sljedeci, molim.
    Ulozi i uloge bile su velike, i veliki. S koliko smo ih samo hrabrosti prihvatili, nismo ni primijetili taj trenutak kada je povratak postao nemoguc, on se skrije u nama, a mozda je i oduvijek bio ondje. Nesto kao kad smo zavrsavali taj fakultet, ti s ciljem, ja bez, s istom upornoscu, i istim naporom, sporoscu, naposljetku smo svom trudu bili odgovorni, previse vremena, prevelik ulog, nakraju smo ga i zavrsili bez sumnje je tada bilo vec, ti si znala sto zelish, ja sam stalno dvojio, ali me tezina ulozenog bez prave mogucnosti izbora vukla, jasno, dalje, mr, ... To je ono gdje smo bili veci od sudbine. Nije vazno drugo. Dahom pomaknuta strijela u bestezinskom prostoru, isli smo polako, ali nije bilo mogucnosti da cemo stati, slabi impuls i trajnost tromosti osiguravala je zaustavljanje na nepostojecem kraju.
    Ali, ovo gdje sad putujemo, ah ta divna pozornica, gledatelji i sudionici, odgovornost prema kojima je i utjeha i strah, ovo gdje smo sad nagomilalo je ta pitanja tako velika i nenoshljiva, koja se nisu mogla rijeshiti u pojedinom dahu, niti samo jednim pogledom. Rjesenja koja smo trazili svatko za sebe, drugima i sebi postavljali ista pitanja. Mora se priznati, velike su nam uloge bile slatke, ali me moja svakim trenom sve vise plasila. Smrt lika ipak nije bilo rjesenje. Tu sam, gdje sam. Tjeshi me, i ti si tu negdje. I svi ti dragi ljudi ciju podrshku i kritiku osjecam kao blagoslov. Svi ti osjecaji i sve nade, sve zelje, koncepcije i misli sto osjecam kao trganje. Sva odgovornost koju osjecam prema sebi, tebi, i njoj i njima, te bivshe koje me vole unatoc svojim ljubavnicima koji to nisu, druge koje nisu ljubavnice premda su nekako vezane, ta prijateljstva veca od ljudi, ja i on, ona, ti i on, ona, raniti svoj san, raniti drugog, nauciti granicu sebe, granicu drugog, i ostati s njim, sa sobom...
    Nosili smo taj svemir pitanja. I bio sam uvjeren da rjesenje ne postoji, koje ce biti brzo i lako. Nas dvojni sustav imao je planete, na kojima je postojao zivot. Treba dati vremena, urusavanje je islo polako.
    Ono sto sam isto znao je da tamo gdje idem, je mjesto na kojem cu nauciti o svojim ogranicenjima i time upoznati tako zeljenu slobodu za odgovornost, sto ce biti moja snaga. Susresti tebe znacilo je susresti te u sjeni, u sivoj svjetlosti svih boja, u koju je primijesano postojanje mraka.
    Ono gdje idem je mjesto gdje necu vise biti ni velik, ni malen, gdje necu biti odgovoran za sve, ali cu napokon dobiti tu odgovornost, i gdje cu nauciti puno o pojedinacnoj nesavrsenosti stvari, i sebe, tek koja ce me dovesti do mogucnosti radjanja. Sebe, i drugog.
    Neovisno pak o tome koliko ronio, koliko duboko misli usmjeravao, znao sam i naucio da sam zapravo uvijek bio silno povrshan poput vjetra. Izvalio bih shtoshta, onako izravno i djetinje naivno grubo, i cudio se onda shto je ta suncana zega spalila njezno cvijece koje sam uzgajao u svojoj suhoj zemlji. Ah, ta blaga, utjeshna, meka, duboka ... voda. Fali mi.
    Zelja je ono sto daje promjenu. Prihvacanje je ono sto daje mir. Oboje skupa daje radjanje. Tako reche I-Ching, na svom pocetku. To je pravo sveto trojstvo. Bog igra prema tom principu.
    Ah, lako mi je sad. Volim vas tako sve. I za svakog bih sve dao. A opet, narusit cu taj mir svojom zeljom, i mozda cu taj, drugi puta znati nositi se bolje s tim pitanjem potrebe za dijeljenjem ljepote, radosti sa svakim, ljubavi za svakog, prave mjere, granice, i zivota, s tobom?
[Kazu da radjanje djeteta traje devet mjeseci. Koliko traje radjanje odraslog covjeka?]
    Najbolje sto sam naucio sa faksa jest da ako nesto uporno radish, cak i ako ne vidish jasno cilj, nakraju ces nesto i napraviti. I nije tu pitanje odgovornosti drugom, tu radimo zbog sebe, zbog te cinjenice koju znamo, da dopustiti si odustajanje ne zadovoljava.
    A tu sad, nakon svega i dalje sjedi pitanje povjerenja: Zasto on? Zasto ona? Mozda i to povjerenje nastaje kao uvjetna reakcija: nakon svih padova i dizanja, kako da ti ne vjerujem?
 
Ali, dakako da tu nije kraj.
...
 

svaki kraj ima svoj pocetak, ili bar pocetak necek novog... i vrtis se tako u krug... vrtis, vrtis... pitanje je samo tko moze duze izdrzati da mu se ne zavrti i poklekne... i vjecno pitanje sto me muci: ako sve ima svoj kraj, znaci da ga i svemir ima... sto pocinje iza svemira? ili je to samo jedan veliki atom? i tako unedogled... hmmm... upetljala sam se u vlastite misli... eh ti, prilagodjeni putnice kroz vrijeme ;)

ni ti je to krug... zivot ne pozna krug kao krug. promjene su mozda male al postoje... evo bas prolazim kraj one crknute macke vec drugi tjedan pa si mislim vidis, mrtva je a ipak se mijenja... ;P

hm, da... sreca se toliko ocigledno mijenja... tuga nezamjetno...

Frequency Response Analysis Approach For Condition Monitoring of Transformer

- definitivno nesto na sta treba potrositi zivot, ali eto valjda treba ici dalje...
ja krivim nas ne fleksibilni sistem na sveucilistu, mislim da bih sad definitivno izabrala nekaj vezano uz biologiju.

da ti posaljem broj od cukija za masku?

vitina dugacka ruka doseze cak i dovdje. he, he ali imam dobar izgovor.
inace nasla dobar bazen sa saunom.
bila na balu, cipele na broju. :)

hehe belle i josh se hvalish s tim brojem cipela, pih... ;)