ja san poštena udovica

jedan blentavi pere je pisao-moj oče od naranača
nisam kontala, bliži mi bio jaffa keks

jednom kad se napijem, al kad se baš onako dobro podnapijem, napisat ću otprilike
moj oče na slici
oče od naramka /tu mi fali ona keramika koja se lako razbija/
prijekora ispod smijeha,
moj oče s očima od crnog čaja
i smijehom od milijardu stripova
moj ćaća od šiba i darova,
od šutnje i slutnje
od opreza
usred smijeha
i gromova s vedrog neba
ne mogu se više sjetiti kad si me prvi put uzeo u naručje
jesu li bile oluje, vještice, poplave
ili obične vodene kozice (znam samo da si donio lutku-kineskinju d pola plaće i da sam je bacila u smeće. htjela sam prskalice i kuburu)
ne mogu se sjetiti kad ni zašto smo izmijenili uloge,
niti znam zašto pijem, vrtim stanice
i tražim druge frekvencije
znam samo to da te ne nosim, ko ti mene, u naručju
dok ruke ne utrnu od sreće
težak si mi u naramku ko da nosim kuću (sve bi bilo lagano da nema i babe)
ko torba prosjaka
ko grba umisto grba
zakrpana od jeke i jauka i promašenih nauka (ovo je nešto iz druže tito mi ti se kunemo)
a samo sam ti htjela reći (ako tamo imaš internet umisto olimpia pisaće mašine)
nemoj otići
puknut će mi rebra.
/ne rasprsnuti, već puknuti i ispričava se stik sako sam i ovo maznula. ne sjećam se/