Artman's blog

Na povratku iz Rijecke bolnice, gdje sam pokupio neke nalaze za staru, svratih do tipa koji prodaje stripove i bacih oko... Trazio sam 100-ti broj Alan Forda, ali ga nije bilo. Tada, jebiga, neznam to objasniti, osjetio sam gotovo jezu, srse niz kicmu i toplinu u ljevoj polutci glave iznad uha. Zacuh trubljenje auta i psovke vozaca, te se okrenuh. Docekao me pomalo neobican prizor: praznih ociju i stisnutih saka jedna je djevojka gotovo zaustavila promet i na tren sam imao osjecaj da ce skociti pod zaustavljeni auto, ali ona ga je zaobisla i krenula dalje. Izgledala je gotovo nestvarno a tako se i kretala, poput sablasti. Kompletna njena pojava bila je spooky: blijedog lica, stisnutih saka, ukocenog drzanja i praznog pogleda vise je tumarala nego hodala s nekim ciljem. Njeno pravocrtno kretanje nastavilo se prema bircu Kaltenberg, ali i tamo je uspjela zaustaviti promet a "hrabri" vozac ju je nemilice castio psovkama i tu negdje mi je pukao film i odlucih intervernirati. Bilo je iz aviona vidljivo da s djevojkom nesto nije u redu. Il se napusila neke jaako lose trave, pojela kakav los trip ili... ma jebiga, nisam razmisljao vise vec sam je primio pod ruku i preveo s ljeve strane ceste.
Nakon sto smo presli cestu, pustih joj ruku, ali tada je ona prihvatila moju, i to grcevito. Instiktivno, lagano sam povukao ruku sebi, ali bezuspjesno, ona je pojacala stisak i pogledala me ravno u oci.
E, ljudi moji, taj pogled bio je nocna mora, trailer za kakav jeziviji horor... Iz ociju gotovo se mogao osjetiti krik prenapacene duse, bol stabla kojeg kidaju ravno iz korjena, agonija teleta koje ceka na red za serijsko mesarsko klanje, dubina, dubina, dubina...
Sjetih se da sam odavno odjebao svoje Reiki "majstorstvo" svih stupnjeva, TM gluposti i odlucio ne koristiti se bioenergetskim potencijalom kojim sam zesce nabijen, ali u tom trenu je to sve na neki nacin palo u vodu...
I dalje je grcevito stiskala moju ljevu ruku i fiksirala me pogledom, ali sam ja iskoristio svoju desnu ruku i njezno je zagrlio. Utopila se u zagrljaju kao da oduvijek tamo pripada, kao da je to upravo njeno mjesto, njen zivotni prostor iz kojeg je bila u izbjeglistvu svo ovo vrijeme, i otpustivsi svojom rukom moju ljevu, zagrlila me oko pasa da sam gotovo ostao bez daha...
U trenutku kada sam je zagrlio i desnom rukom potpuno se slomila i rasplakala poput malog djeteta, duboko ukopavsi glavu u moje rame tako da sam i kroz kosulju mogao osjetiti njene vruce suze.
Tu negdje plus minus je za nas dvoje vrijeme stalo. Otvorio sam svoju auru i pustio je unutra. Neznam kako to znanstveno objasniti, ali na neki nacin - spojio sam njenu praznu bateriju na svoju i poceo je puniti sto je izvana rezultiralo iz prelaska grcevitog loma i polunekontroliranog grca tjela u tihe, gotovo necujne jecaje sve dok se na kraju nije gotovo potpuno umirila i disanjem uhvatila normalni riram.
Tada sam usmjerio gotovo svu raspolozivu energiju u ruke, no njen zagrljaj nije popustao pa sam ja odgrlio nju i obgrlio joj rukama arkadu glave pustivsi da sva moja i Geina energija istece u to nesretno, ispaceno bice. Trenuci postase vjecnost... Primala je, primala, primala i primala... Upijala je poput suhe zemlje prve kapi kise, neopisivom snagom i intenzitetom.
Tada, neodredivo u vremenu, pogledao sam u te duboke zelene oci i osjetio mir, iskonski mir i puninu, a i njen zagrljaj je pomalo oslabio i na kraju smo se odvojili bez rijeci jedno od drugog. Primila je moju ruku u svoju i bez rijeci smo krenuli ravno, pa preko ceste i nekako sinhronizirano usli u igraliste djecijeg vrtica.
Tek tada osjetih slabost i gubitak one silne energije koju sam joj dao i nenadjebivu potrebu da zapalim cigaretu. Otpustivsi njenu ruku iz svoje, vise sam pao na klupicu nego sjeo, prekoracivsi je poput kauboja i izvadih cigaretu zubima iz kutije. I onda taj prokleti Zippo...
Dok sam ja tako bezuspjesno pokusavao zapaliti cigaru, ona je takoder prekoracila klupu i sjela meni nasuprot. Molecivim pogledom sam je zicao vatre, na sto je ona uhvatila vrscima prstiju cigaretu i bacivsi je na pod zgnjecila nogom. Osjetih se slab i malen, jebiga, posegnuo sam rukom u dzep za drugom cigaretom ali tada se ona priblizila na klupici bez naslona i primivsi me sa rukama spojila nase glave tako da smo se dodirivali celom o celo. Stisnuh ruke u grc jer jos uvijek mi je nenadjebivo trebala cigareta, ali tada je ona primila moje ruke u svoje i za nas je opet vrijeme stalo... Cuo sam glasove djece u igri oko sebe, starce u prolazu koji su komentirali neku tv emisiju i zvukove atomobila, ali vise nisam cuo svoje misli, vise nisam cuo sebe i na trenutak kao da sam prestao postojati... a taj trenutak je potrajao...
Ne sjecam se vise tko je izrekao prvu recenicu. I dalje spojenih cela ispricala mi je svoju pricu. Ostao sam bez teksta, a potom je zazvonio moj mobitel. "habla, habla, habla, HITNO! HITNO! habla! habla! SERVER, RUTER, VIRUS, BANDWITCH... habla... habla... HITNO! HITNO!" I u tom trenutku osjetih krvnicku mrznju spram posla koji radim i zelju da ovecim cekicem smrskam cijelu tu mrezu u paramparcad, a potom i sebe. Usred mog "razgovora" koji je vec tada trajao 10-ak minuta i u kojem sam pokusao eskivirati odlazak na intervenciju, i njoj je zazvonio mobitel i takoder je s nekim nesto polemizirala. Zavrsivsi razgovore dogovorili smo se za ponovni sastanak na toj klupici za 2 sata...



Nisam dosao. Kukavica sam, jebena kukavica. U trenutku kada sam je posljednji put pogledao u oci, uplasio sam se i same misli koja mi je prostrujala glavom: "mogao bih te VOLJETI". Govno sam od covjeka, 0, kukavica, smrad i papak. Vec i na samoj Iskrici sam u profilu napisao da NE ZELIM IZICI s nikim koga tu upoznam.
Jebiga, jos uvijek volim zenu koja me ostavila svom dusom svojom, misli, snagom i srcem svojim toliko jako da ono puca svako jutro od boli. Oprostio sam joj sve stare nevjere, a oprostio bi joj i buduce, samo da je sada tu - samnom. Ono malo sto sam je uspio preboliti, pa sad da padne u vodu... no way!
Da sam barem umro od kakvog infarkta ili sl. dan prije nego sto me je prvi put prevarila... Otisao bih u raj ili pakao, posvje mi je svejedno, ali otisao bih SRETAN i bolio bi me kurac za sve ostalo. Ovako ozbiljno razmisljam o tome da si oduzmem zivot, nisam ga vrijedan zivjeti, a i previse je patnje tu svaki dan, svaki minut, svaki sekund mog usranog zivota. Nemam ali ama bas nikakav strah od smrti ali isto tako ni znatizelje da je probam. Tu je ona neka iskrica nade da ce se nesto zanimljivo desiti, neki impuls koji ce promjeniti sve, nesto novo, nesto tako sjajno i lijepo da ce sve ono staro pasti u zaborav. Utopija, jebena utopija.
Vrlo vjerojatno gasim ovaj blog - necu vas vise zamarati sa svojim glupostima, a i profil cu izbrisati - neznam kog kurca uopce tu trazim, greska je sto sam se uopce logirao... I jos postam 20 slika... Kakav sam ja kreten, a vecina vas nema ni jednu ili su to neke slicice zivotinja, auta i statigajaznam...

Ma, ono, sorry ljudi na gnjavazi, idem van lutati malo uz more, nadisati se svjezeg zraka i promisliti dobro o svemu.
Na tom impulsu zivim, cekajuci Godoa, ujutro se oblacim, brijem kosu i glavu, doruckujem kavu i cigarete, slusam muziku koja u mom zivotnom prostoru nikad i ne prestaje svirati i pisem ovo sto sad pisem.

Hm, zvuči kao da si već ostvario savršenu ljubav... jesi gledao "Gradske kauboje", Hestonov dijalog s glavnim likom o ljubavi... zakon... ;))

ej, pa evo procitala sam sve tvoje tekstove i prva konstatacija bi bila da znas jako dobro prenjeti osjecaje na papir, i to je pocetak. kad si u kurcu to jako pomaze, ono, kad nikog ne zelis vidjeti i koliko god tama prodire u tebe jednostavno zelis ostati u toj svojoj agoniji, zatvoren i izoliran, tu je uvijek tastatura, ili virtualni papir, kako si i sam rekao. i sto da se sad napise, mogu ti pisati o svojim iskustvima ili iskustvima drugih ljudi, ali takvih si vjerojatno cuo mali milijon, mogu te pozitivnim mislima uvjeravati da ce sve proci i biti u redu, ali cemu, zasto da te zavaravam kad i sam vec znas istinu. znas sto moras napraviti, i svjesan si da u toj prici nema precice, jedino u sto mozes vjerovati je da je najgore proslo... volim razgovarati s ljudima i pomagati im, jer usprkos svojoj mladosti, mislim da znam mnogo, i iskustveno i intelektualno, ali za to imas ljude koji te okruzuju, prijatelje koji te vole, a vjerojatno je i tebi dosta pisanja ili pricanja iste price ponovo i ponovo, dok ti se toliko ne zavrti u glavi da vise ne znas sto je stvarnost a sto iluzija... kroz zivot se ne moze proci bez iskustva svega, i kad ti se i dogodi naoko losa stvar, uvijek nesto dobijes, iskustvo. i sva ta bol, patnja i nesreca, praznina koju osjecas u sebi na kraju ce se isplatiti. vidis, da sam ja ovo sad procitala, pocela bi pickarat onoga tko je to napisao, tako da ti ne zamjeram :) vidim da volis psihologiju ljudi i izazivanje bedaka koji vjeruju svakome. i ja to volim, proucavati ljude i otkrivati sto kod koga pali, kako se prema kome odnositi i kako od koga dobiti tocno ono sto zelis. ljudi su masa, obicna i bezlicna, nemaju svoje misljenje nego usvajaju ono nametnuto i nevjerojatno su glupi. nasmijavaju me ponekad, kad ih gledam onako naivne, skoro mi ih je zao... he, zabrijala sam na depru, ali ipak sam sretna, znas, i premda ponekad probleme sakrivam prividnom zajebancijom ljudi ciji je smisao za humor prizeman do bola, gotovo hollywoodski, nekako mi se svida cinjenica da nisam dio te mase, a opet mogu sa svakim od njih pronaci zajednicki jezik... :) pozdrav
nikita