postumno

a bučilo je nad tobom
te noći, crni zrakoplovi nad morem
mukali su i prevrtali se kao
nasukani kitovi
bombardirani puževi
naprezala si se i škiljila da vidiš
povlačenje njihove ćosave i slijepe konjice

mrznula si u svom pješčanom plićaku
u molitvi za svoju sirotu dušu
nebo je bilo pecivo, namočeno u mlijeku
a kad se odlamalo, padalo je ciglama mokrog dima
uspavano mi se srce probudilo, a ucviljeno progovorilo

zatim je bila šutnja i mislila si da je znakovita:
da znači, trči, pjeva
jer živa ćeš zauvijek biti
a pošast masnih vrebajućih crnih strojeva
otišla je dalje ka istoku
i ostavila te da mi ih objašnjavaš
slobodna od njihove ćosave i slijepe konjice

držeći ruke u džepovima, jureći čekinjama
gdje nisi svježa, gdje si gola i zijevaš
dobro, kakvo je to ludilo? te luđačke priče?
zakačila si neku malu smrt hodajući u snu

bio je to taman san, draga, gotov je
i onaj što riga vatru sada je pod djetelinom
pod njegovim je disanjem hladna ilovača, zauvijek
bezubo je pseto što davi se perom

no ja sam uzeo štap za pecanje (plašeći se tvoje vrućice)
i pošao do lokve za plivanje, gdje grke trave rastu
što jedan dan u godini uz rijeku cvatu – donijet ću ovamo:
nanijeti brižljivo
na ljubav što si mi pozajmila

a rijeka se grčila i plela, mamac je poskakivao
a najlon ga je oplakivao, režući užurban povjetarac
i gledao sam kako se voda uredno plete
i gusne do karamele
gotovo ustavlja od te vrućine
- grozničavo uvija krv u mišićima pod površinom

pritisni me: nemirni smo stvorovi
mreže morske trave obujmljuju
pozivaš se na suton
lignjin mošus
do vrha natočena tintom, toneš u kolijevku

veslaš, među šibljem i trskom
čuh ti pjesmu prije no što je moje srce ušutka!
mirisala je kao voćka, rasječena i otvorena
kao plamen i kao dimljiv lijeni ugarak

a kad vatra prođe
vatra je prošla, djevojčice
i zašto bi rekla
da sam ja posljednji?

ogrebeš si koljeno; to je samo koža
i časti zvukom poput violine
kad odsiječem ti kosu i pticama pramenje ostavim
najsretnija si od svih sretnih žena

a plitka
voda
proteže se dokud ti pogled seže
do koljena u vodi, gacajući s mukom
galeb jeca; "zbogom"

pjevušim žeteočevu pjesmu
dok noć ne prođe
drži se!
drži se!
drži se podalje od nestalne zore

imam nekog posla na kraju grada
oba mi džepa vise pod teretom slatkiša
i samo što ne potonem, od njihove težine
(a znam kako prost puk osuđuje
to što radim, tebi, da te ugrijem
jer si žena, jer si žena)

a ti ipak uvijek prtiš uz planinske obronke
slijepo grabiš, gladna bilo čega:
prebireš po podstavi džepova – pa dobro, što je ovo?
a je li, Sizife, komadići sasafrasa?

vidim pupoljke raspucale i mokre nakon kiše
vratit će se on, sestrice
tisuće sam paukova sprao niz slivnik
duhovi pauka vise mokri i njišu se
tiho sa svih trešanja u cvatu
u malenim omčama, sigurni od svih
- obična gnjavaža; nema ih, mrtvi i svršeni
budi žena, budi žena!

iako smo osjetili kapi pjene valova
odlučili smo ostati dok plima nije stigla predaleko
nismo se plašili, jer znamo tko si
i ti znaš da znamo što si

grozan atol
- o, neuračunljiva indiskrecijo i tugo!
cmizdri, tuli:
morska kravo sibilo, sva vezana u čvor

posrćeš i valjaš se;
zubi ti neprimjetna kožna zadebljanja
dok se stolisnik, vrijesak i slak
nespretno truse obalom

jesi li moje?
moje srce?
jesi li još moje?

ostani malo sa mnom
taj pištolj je neugodno stvaran
znam da će te život poleći
kao što to odnedavna čine munje

a ako ne, ako ne,
prati me, prijatelju dragi
da vidiš što si pomazao uperivši pištolj tamo

odloži ga! samo polako!
nemaš kamo poći, osim gore
gore gdje svjetlo, nerazrijeđeno, posrće pijanim snom
gledajući moju dragu, tamo iza:
na stražnjem trijemu prati šišmiše kako donose noć
- istovremeno, drugdje, estuariji bijela voska
vode, u nedogled, do neucrtanih obala

prošlog je tjedna naš prozor za slike stvorio polusvijet
težak i šupalj, pogođen smeđom pticom
stajali smo gledajući kako zijeva poput čegrtuše
i dašće i muči se za svaki udah

izgovorio sam nekakvu molitvu za neku rijetku milost
i zatim pomislio da treba nešto uzvišenije
pa dodao: "ni pas ni strvinar ni mačka neće se tobom igrati
i, premda mrtva, ptico, lijep ćeš pogled imati "

tada je u mojoj vrućoj ruci
opustila svoje bolesno tijelo
i gazili smo kroz draču
slomljena srca i bezoblični

psi su grabili zubima
pa si ih uzela na povodac
a ja sam se popeo u kućicu na drvu
eh kako sam tada urlao!
jer ležala je, mirno kao kamen, na mojem dlanu, vijek ili dva

tad ugleda vrhove krošnji, pridignu glavu i odletje
(istovremeno, u svijetu što se kreće, često
u skladu s gomilanjem takvih tragova
psi i dalje grubo trče u krug
sitno grumenje paperja)

gradovi koje smo prošli bili su treperava pustoš
no njena ih je ruka u mojoj učinila zdravima i neopasnima
a dolje u nizinama dozrijevaju svi usjevi;
imamo sve
život blaženo juri prema smrti
u stampedu svoje trapave zelene blagosti

svratila si, bio sam sav živahan
na ulazu svoje kuće, skinuli smo se i skakali
a kad si zaplakala, više me nije bilo:
znaš, bilo me je ne bilo kad sam se opametio
ali ne mogu sa sigurnošću reći da smo preživjeli

i zatim dolje, i dolje
i dolje, i dolje
i dolje, i dublje
bez zvuka raspiruješ
nedužne plamenove
ti vječna spavačice

kroz vatru ispod, i vatru iznad, i vatru unutra
prespavala si sve čega nije moglo biti da te nije bilo

a kad vatra prođe
vatra je prošla, djevojčice
i zašto bi rekla
da sam ja posljednji?

sve su moje kosti prošlost, prošlost, prošlost
uzmi moje kosti, meni ne trebaju
hladan, hladan ormarić, o bože, ničega da žvačem!
čitav dan sišem košticu trešnje

iskopaj malu rupu, desetak centimetara samo, tu
pljuni košticu u rupu u tlu
i plači na tom mjestu zbog mojeg gladovanja!
dok ne nikne trešnja puna mladog granja

a kad grana pukne, što ćeš mi napraviti?
malu drvenu kolibu na svojem koljenu
i što da ja radim s takvom tricom?
misli na svog čovjeka, koji je otišao na zapad

ali ja gladujem i mrznem u svom bijednom starom krevetu!
otpuzat ću preko slanih ravnica da ti pomilujem drago lice
doći preko pustinje bez cipela na nogama!
Istinski te volim, ili ne volim nikoga

vatra
odlazi
dalje

vatra je prošla, djevojčice
i zašto bi rekla
da sam ja posljednji?

počisti sobu! Ima vatre, vatre, i vatre
kreni, a ja ću odmah za tobom
a ako te ljubav muškarca ili dva, dušo,
nije mogla uzdići tako visoko, sve što mogu
je moći, draga, uz tebe




(J.Newsom 2006)

stvarno sam dibidus.....za ovo.....

dojmovito
;)

pozdrav, noćobdijice, dobre bit, trubit u trublje ako neko dođe pod zidine, trubit u trublje i palit zublje ;*

.."kroz vatru ispod, i vatru iznad, i vatru unutra
prespavala si sve čega nije moglo biti da te nije bilo"..