Artman's blog

Pijuckajući ranojutarnju kavicu u Galu, pomislih – pa zašto ne...
Dan je bio poprilično zanimljiv sam po sebi: slučajno sam upoznao dvoje izrazito zanimljivih mladih glazbenika s akademije i popodne je nestalo, vrijeme se negdje polako zagubilo dok smo rasturali po nekim svakodnevnim temicama, kao da se znamo godinama...
Jebiga, tako je to samnom. Jednostavno – nisam tip za upoznavanja novih ljudi jer ispada da su novi ljudi stari ljudi, odnosno – stari upravo onoliko koliko sami žele biti. Tako je npr. jutro počelo sa Strippy-em koji ima 46 godina kojem sam «popravio» laptop, nastavilo se s konobaricom od cca. 26 da bi instrumentalci uljetili sa svojih 19 i 21-om godinom. Poslije se nastavilo jednako šarenoliko, kako po godinama tako i duhu ljudi koji su cirkulirali unutar mog života taj dan.
Razmišljao sam o Miki, mojoj princezi, mišici i sada već bivšoj supruzi i o tome koliko su isprazne riječi onih koji su mi tvrdili da vrijeme lijeći rane... Jebote, vrijeme je proletjelo odnijevši sobom moje ugrize u jastuk, potrgane plahte u praznom krevetu i punu pepeljaru kraj uzglavlja, ali nije odnijelo nijedan milimetar zida boli i hladnoće koju osjećam zbog tog nenadjebivog gubitka. A kako i bi, ta bili smo jedna duša u dva tijela. S njom je izgleda u nepovrat otišao krvnički dio mene, ponekad razmišljam: onaj bolji dio mene.
Evo, upravo dok ovo pišem iz Winampa odjekuje «Great gig in the sky» dobrih starih Pink Floyd-a, pretapa se lagano u «I love you, I'll kill you, but I will love you forever» (Enigma) a mene prsti ne slušaju, želim pisati, baciti dušu na virtualni papir, ali duša je negdje drugdje, barem ona druga polovica...
Rasprsnuti snovi i iluzije boljeg života sad su gorka stvarnost. Grob sam oličen: izvana živ i vatren, iznutra mrtav i truo, u potpunosti uništen. Ljudi se dive mom duhu, volji za životom, poneki i «očuvanom izgledu dječaka» a pojma nemaju koliko mi se ne živi zapravo.
Gledam nekako na to da je ova «dolina suza» zabavnije mjesto u život za dvoje, ali mislim da više nikad neću imati sreću naći takvu simbiozu koja je postojala između mene i žene 9 godina, kad smo još kao djeca (ja:19, ona:17) poslali svijet k vragu i krenuli zajedno ispod duge, putem beskonačne sreće i svakodnevnih životnih iskušenja.
Sad samo znam da želim biti sretan i – to je sve. To je sva moja životna filozofija, alfa i omega, misao vodilja. Život postaje borba za ostvarenje tog cilja, tamo gdje sam ranije kročio s lakoćom sada gazim kroz trnje uspomena, boli i unutrašnjeg nemira raspršenog gubitkom samopouzdanja i nekim gotovo iracionalnim strahom od uspjeha koji prodire ravno do kostiju.
Dugo tako gruntam, tj. već neko vrijeme lurkam www.iskrica.com link s portala www.monitor.hr i razmišljam – zašto ne... Huh, eto, ulogirah se, postah i nekih 20-ak svojih slika u .jpg formatu koje čekaju na autorizaciju od strane administratora, ispunih profil i – to je valjda to...
Nemam ali ama baš nikakvih očekivanja, tako da ne očekujem nikakvo razočaranje, uostalom, svakodnevnica mi je upoznavati sumorne ljude i s onom nježnom zanimljivošću Rasta ideje o cjelini u jedinstvu različitosti, razbijati taj zid učmalosti i nepovjerenja među ljudima šireći spektar boja i novih oblika koje možemo zajedno kreirati.
Samo, vrrrrrrrlo često naletim na onu jamu krivog srastanja gdje nekom ego trip zatvori većinu pora kojom njegovo biće diše ka novim spoznajama, gušeći ga usporedbama samnom (bolji-a/gori-a od mene), njegovom vlastitom dogmom (moram ovo, moram ono (a zašto moraš??)), poslom od kojeg nema vremena (a vrlo često ni novca za osnovne životne radosti), strahom od promjena životnih navika ili jednostavnom željom da me posjeduje samo za sebe (kao npr. jučer (subota) navečer jedna studentica iz Dalmacije koja se nije olako pomirila činjenicom da se ljubav i život u dvoje uigravaju dugogodišnjim prijateljstvom), ma ono... ima toga...
Lurkao sam malo Iskrica party – finta, simpa ljudi, vidi se da nema nekog zla u njima. A onda se jednostavno ulogirao i – eto me – proudly member of Iskrica society...
Dosta piskaranja, da vidimo koga tu ima za VIP, pa...

sorry...svatko ima svoju tužnu priču

Krenulo je kao lakočitljivo štivo a čarobna riječ koja me omamila - Gal. Zaboga-tek ti je 31 godina i ako nešto ne pođe po zlu ili jednostavno-kismet- cijeli je život pred tobom za barem još 4 takva braka. Nisam bila udana ali sam voljela kao ti.Trajalo je "samo" tri i pol godine a mjesec i pol smo možda bili razdvojeni. Svakodnevni dugi razgovori na telefon, i susreti ograničeni na samo na stari (bez dobrog) Autotrolej i dvadeset kunića u džepu. Bila je to ljubav. Trebalo mi je dvije godine da se saberem i odlučim živjeti. Vjerojatno njemu u inat. On je meni u inat za tri mjeseca našao drugu i s njom je i danas. A ja sam ostavila njega. ;/ Ironija-život. Trebalo je dvije godine da se uopće odlučim na komunikaciju s muškarcima, da se odlučim zabavljati, otkrivati, istraživati uživati u novoj meni. Četiri godine je trebalo da ga prestanem zvati svake pola godine i da prestanem tu i tamo, uopće plakati. Još ga volim. Dio je mene. I u meni će živjeti i umrijeti će samnom. Ali poanta je da volim ponovno.Iskreno i istinski. Spremna sam sve učiniti za njega. Njemu je 38 (nikad nisam imala starije, razvedene, s djecom, u kurcu, s alimentacijom, kreditima, bez auta, bez stana) i to je ljubav. Upoznala sam ga na Iskrici 15 dana nakon što je napustio ženu i vratio se starcima. I nikad nisam davala broj moba toliko starijima itd... Taj dan pročitala sam bezveznu poruku (koja me nikad ne bi nagnala da reagiram) i ostavila broj. Profil mu je bio bezvezan, i sve je bilo bezvezno. Ali iz nekog razloga po prvi put, bez chata, dopisivanja, bez kavice dala sam mu broj. Nazvao je i nisam imala pojma kakav mu je profil ni išta iz njega, toliko je bio upečatljiv ALI...Odlučila sam taj sunčani dan otići na kavu. Trajala je osam sati. Nakon što sam saznala sve o njemu, oči u oči, razum mi je govorio da ne budem naivna, da znam kako to završava, da je sve što je rekao upitno. Prijatelji su se čudili potpunom uklanjanju i brisanju svih mojih kriterija i principa. Nešto mi nije dalo da odem. Intuicija? Srce? Mjesec dana kava i šetnji.I popustila sam. Odlučila sam se na tu visokorizičnu avanturu. Iako ju više nije volio, razvod ga je uništio. Tri mjeseca nije mogao voditi ljubav. Duže od tri mjeseca je plakao, a nikad prije nije... A ja volim seks ;). Kao što rekoh nešto mi nije dalo da odem. On je bio pažljiv i nježan ali u kurcu. On je bio divan prema meni ali sam po sebi problem i kastastrofa i to štampano. Nakon mjesec dana mi je izjavljivao ljubav.Nikad nisam upoznala takvog čovjeka. Kojemu je dobrota i toplina srž. Kojemu je jedina mana nedostatak agresivnosti, samopouzdanja i to što izbjegava sukobe bilo kakve vrste, pa čak i po cijenu da stradaju oni koje voli i više od sebe. Velika mana.Gotovo jedina.I zaista me volio. Koliko god to meni zvučalo nemoguće, nevjerojatno i stoga lažno. I danas smo skupa. Seks je super ;) i on je najbolji muškarac kojeg poznajem a da uz toplinu, osjećajnost pa čak i tu pasivnost glede borbe, nije papak, nije proziran ili dosadan.I volim ga. Toliko ga volim da sam prošla s njim tu kalvariju.Sodomu i Gomoru koja ima lice žene ;(, ali ne bogznakakve ;).Godina i četri mjeseca.Zaruke."Stari moj" opteretila sam te svojom pričom ali imala sam dobre namjere. Htjela sam ti reći da za tvoju princezu ima mjesta u tvome srcu a sudeći po tvojoj priči ima mjesta i za kraljicu. ;). I znam kako su ovakve priče zvučale meni prije 5 godina. Sve je to divno, bajno i krasno, ali to se događa drugima ali ne i meni. ODLUČI DA TI SE DESI, ISKRICA JE DOBAR KORAK, VJERUJ LJUDIMA, MIJENJAJ SE, barem ublaži ono što ne valja, riskiraj i iako ćeš još koji put biti ranjen i piti pelin,čeka te ljubav.Do svega što vrijedi dolazi se teško. Per aspera ad astra...Sretno

klin se klinom izbija ;)