postumno

-Ja ti ovo ne razumijem baš, što si mislio ovim... kucnula je noktom po ekranu i šarala pogledom po tekstu.

-A eto, piše ti tu, nakucao sve što sam mislio.

Nervozno je odvratila pogled s njegovog lica.

-Nisi. Nisi ništa rekao. U biti, skoro sve što napišeš je kao neka fotografija ili video isječci. I ne kažeš ništa.

-O, hvala, bojim se da ipak nisam dovoljno dobar da bi bilo baš tako. Ponekad, možda. Znaš li ono školsko "što je pjesnik htio reći"? Uvijek mi je dolazilo da ih steram u krasni kurac. Pa piše vam, jebo vas ko vas nije. Mislite da je štedio traku u nekoj Smith Coroni ili da je bio nemušt? Zašto nas onda pilate da čitamo te neartikulirane?

Smješkala se njegovom cirkusiranju, ali nije slušala.

-Dobro, ali nešto si i ti vidio ako pišeš...

-Pusti pisanje. Ja i ne pišem. Pisanje je drugo. U stvari, od tih skribomanskih napada do pisanja upravo to manjka. Da plijevim svoju gubicu među slovima. Da se vidi što su drugi vidjeli. Lako je vidjeti. Teže je vidjeti što drugi vide. I opet, jebo pisanje. To je disciplina gledanja. Kad budem u stanju na prvu loptu pisati o tome što ljudi vide, bit ću u stanju vidjeti to i uživo, bez mučenja oko izuzimanja sebe. Znaš... kad tjeraš ljude da se vezuju u čvor ne bi li ti otkrili što vide, naveli te na trag... mučiš ih. Osjete se usamljenima uz tebe.

-A, usamljen si uz mene? - oluja na pomolu.

-Čekaj, kuha kava... otišao je sakriti smijeh u hodniik.

Vratio se s kavom. Nije čitala. Gledala ga je u tišini dok je spuštao šalice na radni stol.

-Ne volim kad se ponašaš kao da sam maloumna.

Pričekala je trenutak i nastavila.

-Ti treniraš prepozavanje tuđih viđenja, a ja čitam te tvoje slovaste fotografije i pokušavam vidjeti tebe. I eto, moram ti priznati da si uspješniji no što misliš. Nevidljiv si u pisanju kao i uživo. Jebote, tebe uopće nema. Tebe - nema.

"Kao da gledaš zalazak sunca s terase", pomislio je. A zatim je pomislio i "te nasmiješene oči samo su ogledalo sunca"
-Ponekad valjda ipak vidiš ponešto.

-Vidim. Vidim da ti je jedina dosljednost ona koju odabereš, kao košulju. Čim se opustim uz tebe, presvučeš se. Isti si samo dok... jebote, dok piljim u tebe. Nema te dva dana i dođeš kao da si proveo sedam godina negdje.

-A ti si ista samo zato što "piljiš", to valjda znaš. Znaš li zašto provedem tako dane uz tebe "u istoj košulji"?

-Zato da... da me prevariš. Da mi se prodaš pod nešto što očito nisi.

-Ne. Zato da se opustiš. Ako je cijena toga da me pustiš da malo gledam tebe to da me adaktiraš kao crtani lik, jednoznačno, neka tako bude. Tada te vidim kako se pokrećeš i poželim malo ići s tobom, ali to ti izazove napade panike.

Ošutjela je i igrala se kutijom cigareta. Dodao joj je šalicu. Pas joj je izvalio glavu na bedro. Mračilo se. Ustao je i upalio svjetlo.

"A ti si pisac ili se samo praviš?" reče jednom jedna. "Uglavno se pravim!" odgovorih. Mene, zapravo, nema.
Previše doslovnosti uvjek zbunjuje.
Guc kave i duuuboki dim....
Chapeau!

Tičem obod ka Clint. Usput kompulzivno dijelim njenu opservaciju da su jako slični Kundera i Klimt. Ore vuar. ;)

Hvala ti. :~)