postumno

Pravuša je rekla „što je to? meksičke trube i stranglersi?“ a Milivoj je kuckao palcem po volanu. Tramvaj je koso podmetnuo reket prednje šajbe i odbijao reklamu u nebo, on se igrao kočnicom na semaforu i ljuljao njeno lice u sjene i u ružičasto svjetlo štop lampi. To je rock and roll daska za jedrenje. To je shizofreničar koji je vrlo lijep. (Mislim da ovaj McDonald's radi cijelu noć, neću jesti kod nje.) Ljudi kao čunjevi. Do šest obično radim, viči pa te ja odvezem ako je frka.

Svetice. Svetice sa Svetica. Gole, u štiklama i tangama, s krilima, velikim, pernatim. Popila je brzo i mnogo u lokalnom bircu. Ne tako mnogo, ali brzo. Jedno za drugim. Neki nekad tako idu. Brzo. Da progutaju dan prije sna. Nasuho padne na želudac. Ženama treba gledati usne, ne oči, mislio je Milivoj. Naše usne nas ne obavještavaju što govore titrajima, bubrenjima, odnosima gornje i donje. Zato ih ne učimo kontrolirati. Mogao bi kuckati kažiprstom nove pločice u kuhinji. U znak zanimanja. Zvoni šuplje ne zvoni šuplje ako puno zvoni brzo će ispucati.

Što mislite, kad lavovi onako skoče, vide li doista neki praviji trenutak, neke uvjete koji su se stekli, miris uz vjetar pognuta glava, položaj sunca, silnice zemljinog magnetnog polja… ili samo skoče kad skoče. U trenutku skrivenom od sebe samih, radi pravde, obostranog iznenađenja. Čude li se? Čude li se kako se ljudi ulijevaju u upražnjen prostor i teku oko prostora koji oduzmemo od njihovog korita ako ugazimo? "Tko?", pita Pravuša. Lavovi, djevojčice, londonski lavovi, oni koji su se nekoć tamo na trgu družili s pankerima. Možda naprosto skaču kad im dosadi. Do tada su pozorni i zategnuti poput tetive luka. Neumorni u iščekivanju da antilopa počne hodati na prednjim nogama a u stražnje papke uhvati violinu i gudalo i zasvira nešto sumanuto da probije sparnu tišinu. I onda im dosadi.

Među tihim zgradama radničkog naselja Prvomajske svetice Sveticama jašu lavove, opuštene, s violinama i gudalima u ispruženim rukama. Znaš li kako blijeda i razigrano uzbudljiva bude smrt u čudni sat, nenajavljena, neplanirana, najživlje što će se dogoditi u sjenama garaža te noći a nitko neće vidjeti, jer sjede dok kroz prozore u njih bulje troma lica s televizijskog tornja, a Neven probavlja četvrtak. „Tko?“, pitala je pravuša. Ne znam, djevojčice. Ja nisam. Morrison. I Neven. Neven je zaklani bivol pružen na boku, isplažena jezika. Ne znaš ih. „Ovo stvarno zvuči kao da je netko snimio meksičke trubače na Stranglerse“ Shadowse, djevojčice. Pravuša ih je uvijek zamjenjivala.

Milivoj je kući popio još čokoladnog likera koji je donio kad je dolazila lavica. Neki dijelovi Božića su spuznuli sa zavjese. Još je mrak. Prozori ranog jutarnjeg vlaka su tonirani kojekako. Zeleni, narančasti i bezbojni. In-tonirani. Hoće prelomiti noć u bojama, škare kamen kolaž, a ko da nije. Bilo je nešto čudno s vremenom. Klizilo je kao sipka obala. Erodiralo je. Svaka osoba s kojom je razgovarao zadnjih dana spominjala je orgije. Prisno. Malo nesigurnog smješka, da ih ne ukori ili u očekivanju da ih povuče, nizvodno ili uzvodno. Tako ganutljivo lijepi, lijeni, plahi, potrošeni. Bliski. Stidljivi. Podsvjesni. Njegovi. Vara ih s hrabrim strancima.

Siječanj. Pomislio je na Marijina podbadanja zbog ruke koja mu je u par navrata kliznula na njeno grlo, uvečer, dok su po parkovima svetice jahale lavove. Znala je odakle dolazi i nije se plašila. Samo je sa smiješkom rekla da će je jednom zaboljeti i mirno ostavila ruku pruženu, dlanom prema gore. Otpuhnuo je dim kroz nos, kliznuo uz pletenicu mješovitih namjera, oštrog vida i slučajnih brojeva labuđim skladom, da joj namigne kratko među tragovima prepoznavanja u odsustvu Tindareja, i prestao kuckati. Nad savanom je u zoru mirisno. Našao je Grapellija. Kada je puna. Vrijeme se raspliće prije sna.

Link

pike?! malkoc se brinem..kaj je to s tobom i fascinacijom pločicama?:P

pusti, donna, viš da je u formi:)

jbmliga , opet nem(r)eš ????

ajebga donče, moraš nekak reagirat kad se žena hvali da ima pločice :D ma ko očka, jel ja, ja bi sad u abesiniju za avijatičara, sam sam bil nekaj prehlađen malo i tak... :)

Pajk sad me sjeti na Isabelu Pasco, moju ljubljenu.
http://youtu.be/K9XV7yuZpYs

heh. služi li me sjećanje, Beineix ti ni inače nije mrzak... ;)