postumno

Nacrtala ga je u kupaonici tamo negdje preko grane, vjerojatno u pari na ogledalu, pločicama ili uz plavičasto svjetlo TV ekrana kao kartu Kanade i dvaput ispisano ime na podmetaču za čaše kad se još ima malo a želi mnogo što je shvatljivije od komplementarnog dijela u kojem preziremo mnogo dok intenzitet želje jača kako je ono što nemamo manje osim ako se ne uzoholimo nakon šesnajste vožnje pa ubacujemo disonance kao zločesti klinac koji još ne zna što ne zna ni što neće doznati ali zna što će odbiti znati pa s radošću konstruira nevolje kao da iz šaka sipa sitne matice u zupčanike i otkriva glazbu u njihovom škrgutanju. Glazba je matematika ali skalabilnost znači da svaka neharmonična porcija može biti kompenzirana drugom za one kojima kurac puca zašto pero kuca i traže glazbu koja ih kuša dok je kušaju i pero se gnuša dok ga se latentno gnušaju i slušaju, pomno slušaju.

I, da, naša se janjad maskira u vukove, vukovi u janjad, to nije paradoks nego iskupljenje pred licem Medijana, obročna otplata disonance i ljudskost, ljubavi željna i ljubavi vrijedna, razbucane i postojane, blage i gladne jer je nota more iako je jedna.

šumi šalša dok se šalša na špakeru krčka

zacijelo htjedoste reći "krčka šalša dok se šalša na špakeru krčka" :)

kad je bal , nek je maskenbal...