postumno

Ono što bi bila sol kad su se duboko u zimi pramenovi dima ovijali oko njenih ruku obilježenih crvenom zemljom među kukuruznim klipovima koji su prekrivali pod, da povuče aromu, da je sačuva za jednom kada, jednom kada, ne znam kad, ali strah da jednom te arome neće biti tako je težak da ponekad zasiječe sad i danas sunčanog dana kao da je stara zavjesa.

Znao sam zijevnuti crno veliko i okruglo da poput utvare sve to progutam odmah ali kroz utvare propada. Možda, možda kad bismo želuce obložili solju, da ne stanemo nad prolivenim na kamenim pločama s nemoćnim rukama poput šiba tužne vrbe. Da ostane i ne blijedi, da ponudi isti okus jednom kada.

ovo je za mene viša matematika.........

Ne, ovo je kemija.
S nešto agronomije, mrvu anatomije i prstohvat parapsihologije...

ko zna ....zna....

opet se skrivaš među klipovima kuruze manijače da bi manijače

nema do kuruze, babac ;)