postumno

Here Be Dragons, rekoh već par puta u zadnje vrijeme. Zmajovi su genijalno društvo, prizma i začin. Zmajove je lako prepoznati po oku, riječima pisanim i govorenim, a mnogo kasnije čak i po mislima, ali do zmajskih je misli dug put i to im je velika prednost.

Kad im ne prepoznaješ oko, pisano ili izrečeno, nalik si Ivanuški Duračoku dok šaka uprtih o bubrege udivljen stojiš pred pećinom ili isječkom neba s razigranim, odsutnim ili ranjenim zmajem. Često su ranjeni jer tvoja starija braća na "Here Be Dragons" ne upiru šake o bokove i ne dive se već refleksno potežu mačeve. Često su i razigrani i koješta, a najčešće sve i još više i još povrh toga, istovremeno ili u ritmičnom slijedu koji tek valja prepoznati.

Izgovorena riječ je često najlakši početak. Čak i kad krenete iz buke, možeš se pouzdati u zmajsku duboko društvenu prirodu koja će nadjačati nepovjerljivost ako prepozna Ivanuškinu iskrenu želju za upoznavanjem. Položimo li ruku na zmaja, dat će nam da prepoznamo novu riječ. Prepoznamo li riječ, sljedeći će nam dodir prepoznati trag topline i biti prepoznat.

Zmajski su zapisi nešto drugo. Ostaju za zmajem i ne može ograničiti pristup, pa ograničenja ugrađuje u njih, kao što u riječi i dodire ugrađuje pristupačnost za onoga kome ih poželi otvoriti. Pa ipak, neizostavni su dio upoznavanja jer o njima govori i način na koji zaključavaju napisane riječi, a kad ih otključamo vidjet ćemo kako izgleda zmajska misao bez pomoćnih kotača koje nam je susretljivi zmaj montirao na one izgovorene u želji da nam ih pokloni.

Danas sam čitao nešto pisanih riječi tamnog zmaja s čijim su se izgovorenim riječima i dodirima moje riječi i dodiri nakon početnih nezgrapnosti počeli zbližavati uz takvo ubrzanje da sam na trenutke petama strugao tlo kako bih dospio uživati u putu. Pisane za mene, posložile su se ipak u blokove kojima sam dobrim dijelom morao pristupati prizivajući mostove od izgovorenog.

Uz kontekst su postajale pristupačne, ali naglo sam se prisjetio nečega… Ne valja ih uređivati do jednoznačnosti tamo gdje to nije nužno, upravo kao ni dodire ili izgovorene riječi. Zmajske su oči čarobne zbog zaigrane doze benevolentne proizvoljnosti misli koje se u njima prelamaju i kad ljudskim aršinom zadovoljno odmjerimo put koji smo prešli upoznavajući zmaja ustrojavanjem i kolčanjem terena, pred nama će biti njegov ukroćen, pripitomljen dio, zaleđen i neživ u jednom od značenja.

Umjesto toga, slažite svoje među njihove i ne zamarajte sebe i zmaja pedanterijom, pustite da vam se riječi i dodiri pridodaju i grade zajednički, još bogatiji nered kojem ćete se radovati.




PS
VAŽNO UPOZORENJE: Izbjegavajte kritiku božićnih drvaca tamnih zmajeva ;D