put i povratak

(prosvrljam po logovima i vidim sve depru tesku... i mislim, pa ok je, znaci da necu jako odudarat, premda je ovo samo mali dio onog puno razloznijeg predavanja koje ocekujem ovdje istrkeljat cim ga slozim kako valja, i nabacane misli samo jedne gladne duse koja jos nije jela, a vid' kolko je sati, i moram brzo tipkati, kako ne bih ostao bez rucka do ponoci, ipak mi se cini da ce bit nesto teze nego sam se nadao... ok, iva bittova psihodelicna pozadina, sve spremno...)
sjedim danas tako na filmovima, guzva, i u guzvi osjecam bedro djevojke s lijeva, iako neprivlacne, ne smeta uopce, a s desna rame jedne od lezbijskog para sto se drze za ruke i grle i tako to nalazim eroticnim... ajme, puca me manjak onog 'human touch' reko bi... :(
I onda me ta cinjenica potice da zasad ... mislim, ovo sto mislim. Teske neke misli. Al ok, kad radis, osim kaj se naradish, nesto i napravish :)
I sad smo negdje na pol puta izmedju tijela i sna, u podrucju ljudskog duha, psihe covjeka, nakraju...
Dakle, draga, znas ti kak meni ovo izgleda. Da nije point nikakav trenutak, i nista se nece promijenit budemo li i ti i ja ocekivali da nesta iznutra, kao neki deus ex pokrene il' ne. Ovo nam je tipicna situacija dokazivanja, tipicna situacija straha od kraja. Znas kako je to: taj ucjenjivacko-pasivni nacin, dokazivanje da ti nesto 'fali'. Pa da, znam to, bio sam tamo, zato te i volim svakim padom vise, vidim te i vidim se malo bolje, jer ti si moj komplement i moj dvojnik, vezan za tebe vodi me rjesavanju svojih slabosti. Pitanje je nakraju sto ce biti od te nase bliskosti, ali bliskost cemo izdupst duboko, vidim vec :))
Dakle, strah od kraja. Strah od gubitka, jer smo ovisni. Ha postavljeno ovako, gdje samo nestaju svi ti oblacici i koraljni grebeni...  ah nu, hajd idemo dalje ovako, kad vec nemamo izbora: dakle, strah od gubitka, dovoljan da su nagrade koje se nude premale da potaknu da se nesto promijeni... A mozda se i ti ne bojish moje promjene, koju podsvjesno mozes predosjecati, mozda znas i nesto o sebi? Mozda ces se i ti promijeniti tada? Da, to je taj dominirajuce/subordinirani odnos.  Mozemo prisiliti jedno drugo da nas drugo zeli, jedino po cijenu udaljivanja od drugog. To zelish? Uostalom niti ja to ne zelim, i zato znam da ovo vrijeme i nije uzalud, ucim o sebi kao lud ;))). Hocu reci, stvari se mijenjaju i ja bih lako mogao biti na tvom mjestu, i bio sam tamo, prije. Ono sto u toj situaciji jedino pomaze je kad te lupe manjkom. Znas, i sama si rekla, da ti ne stignesh zazaliti, jer ti to ne dopustim, odvec me ima, odvec te drzim... Ali namjerno, jer ne zelim oscilacije, ne zelim otici, kako bih ti falio... zelim da ti sada, kao i ja poslije, naucimo biti skupa, a ne ucjenjivati drugog da nas pozeli. A opet, ne vidim nacin da se ista promijeni, ako sve ostane isto...?)
Rekao bih da je strah taj zato jer imas pregolemu emocionalnu rupu u sebi, kao uostalom i ja, i kad ti drugi, ili meni jasno, da sve, nikad nije dovoljno... Razmazenost, nesigurnost, nakraju nisko samopostovanje, koje je povezano valjda s nekim odrastanjem: beskrajan strah od emocionalne odbacenosti. Isti smo. Imamo razlicita iskustva, i razlicito reagiramo, ali je korijen isti. A mozda i ne vjerujemo da mozemo imati neki suvisli odnos, pa kad nam netko to pozeli omoguciti, onda nadjemo hrpu razloga zasto to ne valja i nije nam dovoljno? Mada, zato sam tu i zato ne idem, jer nikad nisam dosad imao prilike pricati s nekom o svemu sto jesam, uvijek je bilo pukotina, nisu vidjeli moje strane... mozes li ti? mogu li ja? hehe, evo jedna lijepa rijec: ti si moj best bet ;P
Volim li te zato sto si slicna? Radije cu obrnuti stvar i reci da volim to sto mozemo, dajuci drugom, to sto sam vezan za tebe, mozemo rasti... ali i da, dio oslonca kojeg trazimo mozemo naci jedno u drugom bas zbog toga, sto znamo sebe, i znamo da nakraju zelimo isto, i znamo kako katkad lose krenemo putem do tamo...
Fali nam samopouzdanja. Odvec smo ovisni. Bojimo se da necemo moci ostvarit ono kaj bi htjeli. zato strah od kraja. I odvec vrludavi. Zbog manjka te neke sigurnosti u sebe, mira sa sobom. ... Mozda i zato jer znamo koliko je to opasna situacija u kojoj dobijemo sve, pa nam fali... i to zato jer smo naucili imati sve, i plakati za josh. umjesto da su nas naucili da dobijemo mir i sigurnost u sebe u cinjenici da znamo samopouzdano koliko dajemo, ne ovisimo o tome koliko je drugom to dovoljno ili ne, i bojimo se da ce nas onda tkogod kazniti emocionalnom hladnocom?!...
ukratko, cini mi se da te na neki nacin trebam pustit da nadjes kaj hoces. i kaj neces. ili si nashla? ili pak, u tom pokusavanju ostvarivanja kaj hocemo, mozda ipak nesto naucimo kroz ovakve intro/outrospektive? ah bas sam pozitivac, enivej danas...
Pa da, zato te svaki put jos malko bolje volim, pa neka i boli... :)
(uh, dosta za danas, nist nece ostat za dalje ;))
 

đizus, koliko je ovo, kapetane moj

hehe uvijek sam govorio da su zhene nesreca na brodovlju... mada, moram rec da bi u vasem slucaju mogao razmislit o mjestu malog od palube, hehe =:-) /uhm, posalica, posalica, nhf.

a što jes, jes...dobro ribam, a znam i sve čvorove

ma da, cvorologiju znash? woah... dobra squaw. ;) /a kaj to ribash da mi je znat samo, hehe... mrkvicu il' bijelu rotkvu.

uh, ti si fakat undercover scijentistički svećenik... pliz može primjerak ispisa iz labosa kad se razmlatiš na subatomske čestice... ja nemrem ovo WIP procesuirat zadnje vreme, buffer low... ;)

haha.. neka neka drugi ce bit koncizniji, logicki oblikovan a ne ovak ko da je vangog pisao formule iz statistike, hehe... ajd zivili... imam jos malo pife :)

filozofe ;)) na kraju priče je ipak voliš :)