čudan čovjek čudnog imena

Humci od lišća,
pometene sijede vlasi godine na odlasku.

Kišobranci me ne primjećuju,
stisnutih ramena,
pognutih pogleda, gaze ponedjeljkom.

Moj osmijeh i ja,
podignuta kragna nam je dovoljna.

Glazba u glavi,
shuffle dragih refrena
glasna zajebancija novih ljudskih nada
i nagla tišina u tramvaju,
«...stanica Cibona...».
Kao da je život sišao s njima.
Iscrpljena lica, blato na cipelama.
Tišina.

Sava je boje šinjela.
Na mrlji prolivene nafte
puštam loše misli
virovima, daljini, kamenju,
kao feler u finom riječnom tkanju.

U jednom naoko običnom danu
ispod bučnog prolaska vlaka,
razuzdanog razuma,
s praznovjerjem dječaka
poželio sam hvatati istovjetni korak
šečući s tobom nasipom s aknama od mlaka.

Lijepo napisano,sviđa mi se :)

Divno.