čudan čovjek čudnog imena

Ti si ona koju slutim oduvijek,
iznikla iz humusa mojih čežnji.
Žeđam za kapljom rose s tvojih
usana
posutih pepelom izgorjelih riječi,
gladan bez mrvica tvog dodira.
Za pogled u kojem vidjet ću
sebe,
razvio bih krila svog uma
i poletio s tobom
u visine modre beskonačnosti.
Duša, ona ista koja zna te
oduvijek kao dio sebe,
nema zavičaj i svaki kutak,
svaka rijeka, drvo, planina,
svaka zvijezda uhvaćena u mreži
ponoćne tmine
njezin je dom.
Ja pripadam cijelom svijetu
i bezgraničnom spletu galaksija
no ujedno i tebi,
koju oduvijek znam, a još lik ti
vidio nisam.
Znam da pritajena čekaš negdje
u trenutku mog beznađa,
kako bi uzela mi ruke i prošla
njima
kroz sazviježđe svoje
bestjelesnosti.
Znam da postojiš u nekom
komadiću vremena
koji bit će moja čestica nade,
moj lijek i atom ozdravljenja.
I kriješ lice velom od latica,
da prerano ne zaronim u tvoje
dubine.
Držiš me u kaležu nespokoja,
svjesna da ćeš morati ispiti te
kapi
i prihvatit me kakav jesam.
I kad razliješ pejsaž svoje divote
po praznom platnu mog života,
a boje se stope u jedinstvo dvaju
bića,
spoznaja o vlastitoj vrijednosti
preplavit će mi dane
i vatrene jezičke usamljenog
sutona,
a pjesme rađat će se same.

da sam ja žensko ne bih nikada
dala pice stihoklepcima

ne traže svi picu(-:

Duša, ona ista koja zna te
oduvijek kao dio sebe,
nema zavičaj ...

Držiš me u kaležu nespokoja,
svjesna da ćeš morati ispiti te
kapi
i prihvatit me kakav jesam.

ne zamjeri...nekako me ovo baš taklo...pa sam izdvojila...
lipo...puno...baš, baš :))

i hrabrost je vrlina, zar ne? ;)

jesi li razmišljao da uglazbiš ponešto od toga....?

mislim da je preteško za uglazbiti...a i sa sluhom sam si na mi vi oni(-: slon mi prduo u uho kaže moja stara

šta stara zna :)) poslušaj pamelu...

onda nađite zainteresiranog glazbenika(-:

Volim takve pjesme koje se jednog dana ostvare same od sebe, kao slatka sudbina.