put i povratak

Na biciklu ne vozim nikakvu Nenu, ulice su poslovicno pune rupa, a prezivjeli se skrivaju po autima. Neku grlobolju samo vucem vec mjesec ima, i zadnji umnjak se ponovno probudio u zelji da razgrne ono meso iznad, osmica dolje desno. Boli me desna strana.
Nocas mi se pak snilo, moja bajna vilo, da je moje tilo bilo sasvim maleno. A zapravo nije to ni bilo tijelo, bila su to dva otvorena prozora, jedan s nekim privatnim porukama na Soulseeku, sto je glasio kao:
[yeah]: ?
[ssjjno]: yeah.
i drugi, na nekom web appletu koji bi se kao trebao uintegrirati sa sslk-om. Uglavnom s tim uvijek neki problemi. Ali background je bio zanimljiv, jer nije bilo ekrana, bio je to nocni pogled na neki grad, gledan s nekog smetlista, neke pustopoljine koja nije bila u toj zemlji gdje je grad, koja kao da je bila negdje u diktatorskom rezimu neke juznoamericke vojne hunte.
Uglavnom, to je moje malo tijelo pripadalo djetetu nekog znacajnika, ako ne i diktatora samog. I to djetesce je tada bilo prvi puta uletilo u neku sobu u kojoj su bili, u raznom stanju tijela, kojekakvi nepocudnici rezima, smjesteni ondje u ocekivanju daljnjeg ispitivanja.
Dijete je bilo maleno i nije znalo za sucut, sto zapravo i nije cudno obzirom na podrijetlo. Ipak, bilo je dovoljno nevino da shvati da nesto ne valja, kada su ga straze nespretno grubo pokusale uhvatiti ne bi li ga vratili u one odaje iz kojih nije izlazilo do tada. Dijete/ja je pobjeglo kroz prozor u hodnik, i ondje je trcalo
(sad tu ima dio kojeg se ne sjecam bas dobro...).
Uglavnom, ponovno su ga otkrili u nekoj sobi koja je nalikovala na bolnicku, s ljudima na krevetima. Dvije medicinske sestre potrcale su k meni, stisnule me uz neki stolic uza zid, a jedna mi je cak pozeljela staviti masku za uspavljivanje na lice. Jedan sam tren i ja cak premisljao: 'Pa zar ne bi bilo lakse pustiti se?' Onda nisam vise razmisljao: dohvatio sam jednu injekciju sa stolica i zabio joj ju u ruku. Drugoj sam protrcao kroz noge i pobjegao na hodnik ponovno.
Bilo je oko pola pet kad sam se probudio i otisao pishat. Mislio sam si kako je nesto cudno u toj prici; dijete se odlucuje za bijeg, ali nema kamo bjezati, i sto je jos gore, nema _kome_ bjezati. Nema s kime podijeliti spoznaju da tu nesto ne valja. A opet, bjezi, jer nema izbora...
(Malena moja, znash da ne mogu ovo odigrati do kraja sam. Zelish li padati, ne ustraj, drzim se za to tvoje, upozoravam te time. Together we stand, divided we fall.)