The restaurant at the end of the multiverse

The worst enemy thou canst meet, wilt thou thyself always be.

Nikada mu nije bilo jasno što je Nietzsche ovime želio reći, pogotovo ne sada. Čekao je u mraku, iskoristio razbijenu lampu ulične rasvjete. Magla se sve više spuštala i grizla mu lice i vrat, poput vampira; i on je bio dijete noći, poklapalo se. Čekao je strpljivo i tiho, koncentriravši se na samo jednu misao; ljudi su prolazili dva metra ispred njega, nitko ga nije primijetio, a nije ni on njih - sva njegova pažnja bila je usmjerena na točno određeno parkirno mjesto i dva svjetleća oka koja su svakoga trenutka trebala stići i sklopiti kapke. Nesvjesno je stiskao desnu šaku, nije primijetio ni da su nokti odavno probili promrzlu kožu i da ju je krv počela grijati; promatrao je i čekao. Ljudi su se prorijedili i na kraju nestali, a jedini mu je strah bio da svoju večeras određenu misiju neće moći izvršiti.

Svi su strahovi, dakako, iracionalni.

Adrenalinski šok nije.

Kažu da droge i alkohol eliminiraju većinu inhibicija; to je goli kurac prema tome što ti učini adrenalin. Svijet nestane, ostaješ sam sa svojim objektom pažnje / plijenom, nije te briga. Sve ono primalno, primitivno, iskonsko, prvo, osnovno, skriveno, zatomljeno i izgubljeno odjednom se pojavi, postaneš najjača mrlja u magli postojanja. Alfa mrlja.

Iščupao je i vrata i njega iz automobila.

Krckali su na jednak način.

znal sam ja da si ti masovni killer in diskajz :-)

Čovjeku je valjda dozvoljeno malo fikcije, zar ne? :)