čudan čovjek čudnog imena

Tvoje mi ruke razvlače mrak po koži
i rose tijelo znojem žudnje,
kada napravim kompromis sa razumom
i usamljena postelja zašuška listovima
otvorene knjige čežnje.
dopušta mi tada da te gledam nagu
dok spokojno šećeš livadama snova
i sakrivaš boju zjenica iza umornih kapaka.
Drznem se i jagodicom kažiprsta
crtam bezbojne dodire po tvom vratu
pa ohrabren otetim uzdahom
nježno ti dlanom dotaknem obraz,
prignem glavu i ljubim te,
tako stvarnu
satkanu od niti neostvarenih želja.

Rijetko ali ipak,odlutam u sfere opsjene i mamurluka
pa te grlim snagom nježnosti
i ljuljam se na oblacima olakšanja
spojen s tobom, dok si nasukana
na hridima ramena
kao brodolomac na pučini htijenja.

Otrježnjenja stvarnosti vraćaju razum na tron
i zvučna kulisa je cinični cerek svjesnosti
jer odraz o ogledalu izdajnički otkriva
samo prazan prostor hladnog hodnika pored mene
i grubo me smješta u moj sudbinski kalup,
kao onda
kad mi ponekad ruka odluta prema bočnom jastuku
na kojem samo snatre krpice tame i sjene
i perje mu se napilo suzama i dahovima,
pa se razočarana zgrči u šaku i lagano,
kao da ne želi nazad, jer gladna je dodira,
spusti se na prsa i zaspe na napipanim otkucajima.

Kada razum suvereno vlada mojom psihom,
vuče me iz kreveta grubim potezima rutine
i pali plin u kuhinji,mazi razigranog psa,
pa kad voda zavre i miris minasa prolije se oko mene
budi lijene mote kavom i cigaretom
dok zbunjeni jutarnji pogled prati kroz prozor
opravdano ime listopada.

Kao đžini modeliraš se egzotična iz dima
i plešeš savitljiva dok te ne otpuhnem kašljem
i pretvorim u maglicu koja mi muti prikaz pejsaža.
«Sjeta...» otima mi se glas,
prije nego jesenja paleta skroji prve suvisle misli
«Još vjerujem u nas», nečujno ti govorim,
bezrazložno, kada napravim kompromis sa razumom.

dobro je!

Meni predivno... sve...i na kraju jer vjeruješ bezrazložno u kompromisu sa razumom... svaka ti dala ! :))

ღ ☼ :)