čudan čovjek čudnog imena

Ostavljam razbježane žurbe

u povratnom valu trzaja,

dlanom uznemirenih klasova

- nježni su na kotama hiromantije -

dok sjene šume bubre

i Sunce se povlači uz

ornitološki requijem umorenog dana.

Tek pokidana paučina i

šuštave stope, mene proletera,

ćutim se uljezom rajskog sklada.

Na rubovima naturalne ljepote

pucketaju vrtloženja života,

kretnje, ekspanzije oktanskih para,

prizemna dernjava lakih nota i

jedina nevina, galama zaigrane djece,

kao prkos depresiji zrelog svijeta.



Ironično, uz granitne spomenike,

hvastave mauzoleje, osušene vijence

i plačne oproštaje iza arkada Mirogoja

izrastam u graditelja,

smrću podsjećan na radost,

sirovi spokoj jednostavnog, biti,

krhka trajnost i neminovna prolaznost

ne mare za valute i imanja.



Ne bojim se više dijetetu podariti dah.

Mijene su počele.

Ljubav utažuje žeđ planete,

još samo da Spavači strgnu koprene,

istina je uvijek jednostavna,

ljepota nije utopija futura.

ostavljam se ekstremnih sportova do daljnjega. usput, netko je rekao kako je ljepota vječnost što se gleda u ogledalu, a mi smo ništa više a niti manje doli te vječnosti i tog ogledala. podsjetilo me.