čudan čovjek čudnog imena

Kad nam se sretnu prsti
u bestjelesnim sferama snova,
tama mi postaje teška
a tijelo u lancima požude
podiže posrnulo sjećanje.

kad te poljubim tamo,
gdje su ograničenja autsajder,
koža te osjeća,
oči te promatraju
dok grizeš usnu i suzdržavaš suze
na slatkom kraju spajanja.

Pa ti s prvom paučinom jutra
vidim leđa
i raspletenu, neurednu kosu,
kako nestaju bučno
iza sumaglice tramvajskog stakla.

U ovakva suluda buđenja
rujem po ladicama memorije,
da se uhvatim fragmentom užitka
za uzdižuće skute dana.

Umivam krmelje
pa zurim u lice.

Nema bora dvostrukog života.

Strast ne poznaje kajanje.
Ljubav je vješta u krinkama i trajanjima
od sitnih intervala minuta do
čitavog života.
Ona je tu.
U meni.

Rekoh li ti da su meni tvoja buđenja posebna ? ... rekla ..i opet ću...posebno jutro..