čudan čovjek čudnog imena

Divno je s vremenom naučiti biti u gomili i žamoru ljudi a ne čuti nikoga. Niti glasa. Sjediti s pelinom ili čašom vina pred sobom i ući duboko u sebe. U ponikve istinske vlastitosti. U samoću. Tada shvatiš da ona nije nužno bol jer tko pronađe mir u sebi ne poznaje samoću. Mir je kao svemir. Beskrajna bestežinska masa misli, ideja, slutnji, čežnji, strasti. Tada shvatiš nešto što te zagrljajem savršenog ljubavnika spasi od samosažaljenja.

Bolje biti sam nego usamljen.

A plavac bezglasno klizi niz grlo dok oči gutaju zračnu prazninu između stolova. Ispijaš čašu do dna. Osjećaš britke oštrice opijenosti. Plačaš račun. Ustaješ i laganim korakom ležernog skitnice odlaziš. Poneki pogled te žali jer sjediš sam. Ali znaš više od njih i osmjehom im to daješ do znanja. Ljudi nisu navikli na slatko bockanje osmijeha stranca. Sretan si jer si u svom paralelnom kozmosu siguran od podsmijeha, od uvreda i boli. Riječi su ti odavno najbolji prijatelj. Staješ na pločnik. Pališ cigaretu. Kuknjave, buka i laži ostaju iza tebe. I nemaš nikakav strah iako je put kojim ideš pokriven poplunom od mraka. Jer noć je sestra svemira. Noć je samo umoran i usnuli dan. Noć je prijatelj svima koji znaju da njeno naličje, negdje na drugom kraju planete rasipa smiješak sunčevih zraka. Noć je profil zadovoljne samoće

biti siguran od podsmijeha, uvreda i boli? jesi ti živ? :)

živ živ

vrapčiću.

Pališ cigaretu. Kuknjave, buka i laži ostaju iza tebe.....jeeeeeeeeah! :)) Mrak:)

i zato mi je pušenje nezabranjivo

apsolutno te kužim:)

meditacija na urbani način:)

Meditacija iz kuta ovisnika o cigaretama i alkohola ... oda ljudskim slabostima.
Nije loše napisano :D

slabosti nas i čine ljudima(-:

više nego dobro....