čudan čovjek čudnog imena

Ne znam zašto si baš sada stigla kroz ove magle i smrznute rijeke mojih sjećanja.Možda zbog tragične božje zaigranosti s nevinim dušama daleke zemlje.Možda zbog mog osjećaja nepokretne krivnje i kajanja zbog nekih postupaka iz vlastite prošlosti.Potpuno je nebitno.

Nikada ti nisam ugledao lice, milovao prstiće u tvom nesvjesnom plutanju kroz snove, pažljivo te stavljao na grudi da oslušneš otkucaje mog srca. Nisam te poznavao. Nisam niti znao da postojiš sve dok me tvoja majka nije s predosječajem zločina pozvala da te dođem vidjeti. Prešutila je u pozivu da moja krv kola tvojim malenim venama. Prešutila je da je naša dječja zaigranost uzbuđenih tijela, mnogo mjeseci kasnije od posljednjih nježnosti, modelirala u njenoj utrobi, spokojne udove tvog života.Ne krivim je.Da budem potpuno iskren, ljubav potrebna da dvoje ljudi osnuju obitelj, nije bila u našoj blizini.Bili smo samo dvije personalne različitosti spojene u želji. Tek čista, iskrena požuda.Danas kada gledam na to očima razumnog čovjeka, shvaćam da bi s tom spoznajom moj put bio realniji, smireniji i čvršći i ne bi krivudao paralelnim rubovima dviju krajnosti.Oprosti mi što sam bio radoznali dječak pod koprenom izmišljenih sloboda, što sam mjesto vaših krikova slušao glasove pripitih prijatelja, što sam samo tada zaplakao za vama. Nisam te poznavao. Shvati.

Majku sam ti upoznao kao smirenu repliku zakašnjelog doba ljubavi i mira, dok sam ja nemirno koračao besmislenom anarhijom prljavog punka. Spojila nas je poetika Janis Joplin, halucinacije izazvane ljepilom i samoća. Sve je trajalo kratko, nekih dva tjedna. Začeli smo te iza hladnih bedema Kaptola, gladni tjelesne bliskosti i potpuno svjesni da više među nama ne može niti biti. Nije bilo krivnje i suza na rastanku. Nije bilo kasnijih susreta, tek jedan poziv i jedan glas kurira loših vijesti. Kada bih sagledao svoj život kao film, vaša neviđena smrt bila bi u pretakanju sa mojim djelovanjem toga dana. Svi bi bili zatočeni u zamrznutom kadru neovisni jedni o drugima no spojeni tjelesnim tekućinama, sjemenom i krvlju. U toj celuloidnoj statičnosti bili bi prvi i posljednji puta zajedno.

Krenuo sam prema vama, bog mi je svjedok.Krenuo sam.Koračao sam lagano, bezbrižno, koracima nekog tko zna da će stići bez obzira na brzinu.Bilo je mlado poslijepodne, toplo i darežljivo u toplini.

Tvoj «otac» meni bezličan kao i tvoji obrisi koračao je prema vama.Lucifer mu je svjedok.Koračao je lagano, teturajući paralelama rubova ceste,koracima nekog tko upija crnilo vlastitih misli.Bilo je mlado poslijepodne, vlažno i sluzavo u oznojenim spojevima rukava njegove košulje.

Iz blagosti smirenih koraka prenuo me poziv prijatelja da svratim na piće.Zašto ne?
Ionako mi žurba nije prijetila bičem kašnjenja. Prihvatio sam i sjeo s njima na pivo.
Na dva.Tri.Pet. Bilo je umorno poslijepodne, spremno da ohladi sunčeve zrake u akvarelu probuđenog sutona.

Iz kaosa poljuljanih koraka prenuo ga je poziv prijatelja da svrati na piće.Naravno.
Svejedno je hoće li zabrinuta vanbračna beba poremetiti odmor sada ili nekoliko sati kasnije.Širokog osimjeha prihvatio je poziv na gemišt.Dva.Tri.Pet.Bilo je pijano poslijepodne, zamućeno agresivnim crvenilom ranog sutona.

Prelazim na teqilu, oslobođen razuma i stopljen s bukom jukeboxa i pijanih glasova. Ljuljam se u ritmu glazbe.Osjećam slabost.Neodoljivu potrebu za zrakom, očišćenim od mirisa nikotina, od meteža tonova. Promatram lice tame. Mračnije je nego obično.

On ulazi bučan i smrdljiv od dima i lošeg vina, ispražnjenih džepova i mozga.Mlatara rukama po zraku glasno, preglasno se obračajući licu tvoje majke.Njeno lice je tužno.
Prkosno no tužnije nego u mom sjećanju.

Izbacijem izmiješane otrove iz sebe. Brišem zaostalu slinu rukavom. Pozdravljam tugu poznatu opijenim ljudima. Zagrlim strah i bez pozdrava odlazim u noć, tiho, krivudavo putujući prema postelji. Tamo je mir.U njoj nema krivnje. Pomislim na vas.

Majka ga pokušava utišati govoreći da će te probuditi.Nemoguća misija.Vrijeđa je, zamahuje rukom i ostavlja otiske prstiju na njenom obrazu.Psuje dok se ti plačnim glasom javljaš iz krevetića.Do njega dolaze glasovi istine. Bijes je bijesniji nego ikada.Ti plačeš.
«Nije moje!!??»
Majka ti bježi instinktivno u sobu, da te obrani nemoćnim instinktom.Djed i baka dolaze iz susjedne kućice, uznemireni vikom. Magla zločina baca veo preko njegova pogleda.Predgrađe nečujno spava.

Sanjao sam u bunilu, nekoliko puta ustajući.Pripisivao sam more djelovanju alkohola.
Strah sam pridružio pijanstvu. Nisam znao. Nisam mogao znati. Taj dan proveo sam u krevetu, slab, potpuno malaksao od prošle noći. Blijedo sam buljio u još blijeđi trop i ćutio krivnju, neodređenu i nepotrebnu tada, što ipak nisam dospio do vas. Vjerovao sam da ću imati još prilika. Zahvaljivao sam šutljivosti telefona i s predznacima večeri usnio spokojan i smiren.Sjećam se dan je bio divan, osunčan i tih. Danas bih rekao zločudno tih jer vaša je sudbina visjela u zraku poput maligne novinske vijesti. Sjedio sam za šankom i pijuckao kavu sretan što nema više posljedica pijanstva. «Paint it black» razlijevalo se sa zvučnika zamračujući prostoriju, kada je došla ona. Ona koja mi je i prenijela poziv tvoje majke. Ona izabrana da nam bude spona, bodež stvarnosti koji mi se zario duboko u srce. U um. Gledao sam je iznenađen i uznemiren jer suze su joj rušile brane od maskare i u velikom slivu klizile, crne i guste niz obraze. Šutila je i pružila mi novine. Stavila je prst na masna, prijeteća slova naslova. «Užas u okolici Zagreba»

Podivljao je zbog prijekora tvojeg djeda i bake počeo ih je oboje udarati. Pobjegli su na dvorište pa u drvarnicu.Sjekirom je zamrznuo njihove vriskove u zraku dok su im usta zadržala agoniju trenutačne smrti. Odbacio je sjekiru i krenuo u kuću, uz put uzevši u okrvavljene ruke dasku koja je nevina bila naslonjena na zid. Upitio se prema sobi. Majka te pokušavala umiriti ne sumnjajući ništa, pomalo naviknuta na grubost.Shvatila je kasno vidjevši krv na košulji. Odgurnuo ju je od tebe. Sjeo je na nju. Položio joj dasku na bijeli vrat i pritisnuo je svojom teženom. Život se izgubio u posljednjem pokušaju udisaja. Ti si plakala. Ti si bila jedino ono što si znala biti. Maleni život nesvjestan svoje iritantne buke. Stavio ti je jastuk preko lica. Zanijemila si. Utišala se. Legao je na krevet. Zaspao.Trgnula si ga svojom djetinjom voljom za život.Ukrala si dah smrti i zaplakala.Posljednji put.Opaka i divlja oštrica ludila zarila se u tebe.Jednom.Dvaput.Četrnaest puta.Tišina ga je oraspoložila. Vrag je razvukao svoj podli osmijeh.

To sam vidio. To je proizišlo iz šturog novinskog teksta i ugledane poznate kuće na fotografiji. Ostao sam nijem, tupo gledajući u papir. Zaplakao sam. Kroz jecaje sam žalio što vas nisam vidio. Ona me gledala. Ona je shvatila.
- Nisi bio?Onda ne znaš...Isuse!
- Što ne znam?
Kratka šutnja zlokobno se uvukla u prazninu među nama.
- Ništa...- pognula je glavu
- Reci...što ne znam!?
- Pa..da je mala možda bila tvoje dijete....
Istina me skoro srušila na pod. Počeo sam drhtati. Morao sam izići. Nestati. Ishlapiti iz novopridošle boli. Mislim da je tada počela kiša. Pljusak.

Sada znaš. Sada znaš da mi je lakše. Prošle su mnoge godine krivih skretanja, lutanja od ludila do razuma. Mnoge su suze potekle od tada i mnogima sam ja bio uzrok. Trebalo je svo ovo vrijeme da oprostim sebi. Da mišlju i sjećanjem odem na sva mjesta na koja nisam stigao a krenuo sam. Nisam zaboravio neučinjene i poklonjene boli koje sam znavao dati. Sada znaš da se trudim biti dobar čovjek. Bolji čovjek. Možda onaj kakva bi ti bila da si živa. To nikada neću znati. Žao mi je što sam toliko puta prešutio strahove. Što sam vrijeđao grubošću. Nadam se da ću jednom dobiti priliku da nježnošću obasipam tijelo od moje krvi. Srce od moga srca. Ljubav od moje ljubavi. Nadam se da mirno snivaš tamo gdje si sada.Meni ostaje vrijeme, trud i nada.

đizs....obožavam te čitati...! Morbidno savršeno! wow

Plače mi se...

Kako mozes vise i jednog trena gledati to lice monstruma iz ogledala?

ne gledam u ogledalo(-:

Ne cudim se !!

zeleni....sorry...ali ja sam još pod dojmom...i to budem nakon svakog tvog bloga! ...Ono što kaže đusićka...fakat sam se ježila...pustila suzu...osjetila bol...nemoć..jad...SVE si prenio! SAVRŠENO! :)))

mani, ustvari ne kužim što si željela reći?

dobra ti ona maloprije pjesma
al moraš metnit engleski naziv
u stvari, bolje latinski
ovo mi se već ne da čitati
skrati brate škaroruki (jebi ga, meni to dobar film bio, pravo partizanski)

u boga ti, ja mislila da je ovo pamelin blog
ispričavam se
i da je pamelin, isto bih se ispričala

teška priča..

da si ovo napisao bilo gdje drugdje a ne na iskrici, povjerovala bih! ovako...hm...smiješak samo!

šta fali iskri

koja pička materina fali iskri
evo, neću sad nabrajati svoje prije, al veronas je npr. pisala na iskri

zlato, kaj tebe muči? posjeti jedno veče neki književni klub ili pravi blog pa ćeš vidjet kaj fali iskri? pa ćeš vjerojatno skužit razliku između pisanja zbog pisanja i pisanja poradi lovljenja...pičaka! ili kuraca..svjedno kako kome drago! ispričavam se svim prisutnim ženama bez, kao i muškarcima!

mai sorry ali ja pišem, odnosno pisao sam radi pisanja...a ovo je ipak bio prvi web log u hrvata