...
Nostalgično si pričala o ludosti,
mladosti,
radosti.
Pomireno.
Žurila si djeci, bez nervoze.
Bez drhtaja ruku koji te odavao
prije nego smo sobi dali identitet.
Događa se da ljudi otuđe vrijeme.
Ljudi koji nikada nisu bili,
svjesni da neće niti biti,
ponekad jesu.
Oni kao mi.
Platneni tulipan.
Oštrice prigušenog svjetla padaju po tijelu
neopipljive sige ubodene u nagost.
Olakšanje.
Umoreni intenzitet privlačnosti zapinje u dahu,
kao pokora budućoj šutnji.
Nebo je zamusana lica večeralo sumrak.
Kiša je stala.
Oluje su utišane.
Moramo poći.
Konspirativno rastežemo ukradeno popodne
i odvlačimo odlaske na različite strane.
Bili smo jedno.
Taman koliko u pjesmu stane.
03.10.2011. u 14:12 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
znaš dočarati trenutke....
Autor: srceizlato | 03.10.2011. u 15:40 | opcije
važno ih je proživjeti(-:
Autor: zelenaruka | 03.10.2011. u 15:43 | opcije
tako je....onda si dvostruki sretnik :)
Autor: srceizlato | 03.10.2011. u 15:45 | opcije
dobar ti ovaj platneni tulipan, super zvuči
Autor: CrnaKraljicaSjevera | 03.10.2011. u 16:19 | opcije
ruzno o mi t to zvuci , kolko u pjesmu stane ..da nostalgija ..
Autor: black__women | 03.10.2011. u 20:23 | opcije