čudan čovjek čudnog imena

Kad stanem pod krošnje i osluhnem samo,

shvatim zašto je onaj moj pokvareni swatch

darovan kao poklon jedne grube iluzije

dva puta dnevno natočniji sat na planeti.

Poželim tada da u to predvečerje zaustavljeno

u oprugama sata legnem pored tebe,

razmaknem ti kosu s čela i potajno te gledam

sve do pokvarene ure svitanja u kojoj

otvaraš oči i s izrazom prepadnutog čuđenja

pratiš moje usne što poput uvelog lista

meko slijeću na tvoje.

Tada sam sav u vremenu.

A ti i ja smo jedan prostor.

Život je smisao.

Kupi novu bateriju.

ljubav =smisao