čudan čovjek čudnog imena

u neko doba noći kada se kokot osili i zbog pokvarenih opruga svog sata smrvi blaženstvo tišine i pospe moj mir iglicama buke, naglim pokretom promijenim položaj i tek sekundu levitiram iznad postelje prije nego opet utisnem pečat materije u njenu površinu.

tada remote control moje nesvijesti mijenja kanal i ti si oznojena i isprekidanog disanja ispod mene susprežeš vrisak dosegnute perfekcije strasti i krv ti boja lice crvenom kao da se sramiš javnosti priznati koliko uživaš dok sobu pituramo mirisom požude a pogled ti sakuplja svo čuđenje kozmosa.

i onda nestaneš uhvaćena udicom naglog buđenja koja te uz histerični lavež susjedovog mješanca vuče iz dubina privida i spušta mi lijevi dlan manirom urođene muške navike put krute i gladne prosječnosti falusa u kome pulsira sjećanje na nas.

Ako je kod tebe prava rijec na pravom mjestu, valjda je onda tako i prava stvar na pravom mjestu

prvi put čitam opis zornjaka koji mi se sviđa..

Bome s' dobar :)