čudan čovjek čudnog imena

Krajičkom oka vrebam tvoje disanje.

Dok ti grudi drhte na valovima sna.

Galioti misli odbacuju mi vesla.

Plivam i kraul me nosi u tebe.

Saplićem se o užad želja i posrćem pod htijenjem tijela.

Guši me.

Guši me svojom podatnom senzualnošću.

Svojim grabežljivim dlanovima i pohlepnim poljupcima.

Slomi moj otpor koji me drži zatočena u olfaktivnoj opojnosti lavande

gdje pjesak klizi turobno i sporo, tiho poput pera bačenog sa satelita.

Gdje su obmane potpisivane sa ljubav a iluzije mazale oči

tigrovom mašću i pekle nepotrebnim suzama.

Ne znam više gdje sam.

Tu je asfalt, prepoznajem miris užarenog crnila

I krošnje su ovdje, da, ali prazne od boja,

kao da su ostale smrznute u jednom kadru noći.

Ne znam više tko sam.

Plaši me strah da se ne uplašiš mojih bojazni.



Prije nego zavoliš moje usne

I bez mojih dodira osjetiš apsurd praznine

Moraš znati da ću se otkrivati samome sebi

istom dozom stanja svijesti kojom me i ti otkrivaš.

novi pocetak .. tako zvuci .. drugcija od drugih ...osmijeh za srecu ..