čudan čovjek čudnog imena

Svo to vrijeme.

Godine, mjeseci, dani,

da ne kažem život

determiniraju blagodat nježnosti kao spam.



Nepoželjna gošća na momačkoj večeri samoće i stvarnosti.

Bijesna zvijer koja ruši gromače oko ušuškanog stada misli.



Kida me ovisnički virus želja i čežnji.

Ostavlja komadiće mene po haustorima.

Oči vještinom kameleona sakriva na livadama

a opušteni falus repetira u hotelskim sobama.



I ne znam ali uporno se pitam -tek toliko

da običnoj strasti dodam prstohvat svetosti-

Jesmo li oznojeni na goloj zemlji

pomogli nekom cvijetu da nadraste sjeme

ili smo solju pohote spontanim pobačajem spriječili cvat?



I često, češće od hranjenja i pranja,

zakačim jato upitnika kao zadnje vagone

na samom kraju kompozicije ispravnih pitanja.



Znam li?

Jesam li ikada imao dom?



Ne znam.

Tek možda u ranjivim klijetkama sanjivih žena.

Ili u bezubom spokoju majčina droba.



Svo to vrijeme.

Moje, tvoje, njezino.

Razrijeđeno i kratko kao piće pokvarenih konobara

svjedočilo je pluralu ljubavi u postelji kojom snivam.

Malo i kratko, baš kao malo i kratko koje zamišljamo.



Nekako je uspjelo izdržati čvrstim koncima

šarenih susreta i plačnim osloncima želja

i spasiti me s rubova svijeta.



Svo to vrijeme.

Samo moje.

I kad nespretno prolije mrak po aktu osunčanog sata.

I kad umije nebesko lice friškim kapima jutra.

Sav taj život želi dom.



I ruke da me povuku s meridijana koji porubljuje skute mora.

Zabluda je da su rubovi strastveniji.

like..

fala

..predivno

za rubove ne znam..ali, hodači po njima, definitivno jesu.

ovo je za naklon do poda
respekt

ja ti baš ne kužim poeziju, al sam gotovo stoposto sigurna da stropoštanje s rubova u svakodnevnost, dovodi do najtežih lomova. pa si ti misli. :D

svi smo mi stranci u noci .. u