čudan čovjek čudnog imena

Jutro je ukrašeno blještavim zanosom Lohengrina

i zidovi uzdišu Wagnerovom strašću.

Uvertire koje pravdaju razloge buđenja i

bezličnu srijedu ispunjavaju mistikom mitova.

Isplovljavam u dan svijesti ugrožene istarskim nektarom

i moji kajići od postola broj trideset i devet

sjeckaju nevidljivi zrak akcelerirani overdosom kofeina.

Sinoć, dok sam bio u primirju s gravitacijom

i dok je samo brada nemarno nastavila gibanje

naslutio sam topli dah zaljubljene žene

na umirenim pregibima mojih prepona.

I nekako mi se čini da su rastegnute ruke zore

prosipale sol sanjalačkih tlapnji

i storiju sinoćnjeg nesvjesnog bdijenja

ubacile u kalup udaljene stvarnosti.

Umio sam se zamišljenim valovima tvoje bestidnosti

i zgužvao plahtu s mat mrljama polucije.

Razmaknuo sam hrastova rebra grilja

i pozdravio diverzante jeseni skrivene u krošnjama.

Stari smo znanci ona i ja
kvartal godine koji deprimira štovatelje ljeta

zna koliko ga volim.

Odjednom guske, nimalo noble kao rimske,

zagrebu svojim kljunovima kao loša igla po vinilu.

Richard se zavuče u šutnju istrošenog

i Ludvig maestralno rastali prsten nibelunga

i podsjeti me vizualizacijom winampa

koliko je daljina anoreksično teška.

Tanka crta na karti.

Kao ožiljak na srcu.

Kao ludilo ljubavi.