čudan čovjek čudnog imena

Sumrak me umara,

cilj čekanjem vodi

ka zlatnom obrubu horizonta.

Kurijerom nepovezano,

šuštavom bukom

rominjaju glasovi suputnika.

Polusatna bliskost umornih radnika.

Sunce se utapa na zapadu,

sat je bez negledljivog blještavila.

Dim sa krovova srasta s oblacima.

Toplina prijanja k vodi.

Ponedjeljak guta već prolaznost.

Sklapam kapke tražeći vedrinu.

Ja te volim.

U tebi skliskoj, duboko

dok na para napušta tijela

a tanki namaz leda

kruti mokre kose.

Grebeš me s vriskom u očima,

koža nam odiše vonjem klora

u toploj kupci Vodenog planeta,

a snijeg se riba iz tame,

gust, čist, nevin, bijel,

suprotan grimiznoj sumaglici naše krvi

olakšanju požude i mirisu bazena.

Ti također voliš zimu.

Vidim, osjećam, i mene.

iako sam rizik,

kao kočenje na snježnom tepihu,

nizbrdicom iza leđa Medvednice.

Nestalan u miru,

stabilan uz tebe, gledam te u oči,

tako bolesno lijepe

( zaigrani testosteron crta te golu popd feredžom)

medovica i marelica ljuljaju se u staklu

griju nam utrobe i rumene lica

u toplini zaustavljenog vremena Gupčeve lipe.

Ja te volim.

Tvoja odanost nikada nije iskala pjesmu.

ti znaš riječima, skoro tako dobro, kao ja tijelom.

izazvati.:)
noć. l.