Jedna kap u ljubavi...

Tako je to u životu.. kad  mislš da imaš nešto i kad ti je najbolje u životu, stvari uvijek krenu nizbrdo...i na kraju sve ti je to samo škola, igra... na sve te izgubljene osjećaje samo se nasmješi.. pun ljubavi prema sebi.....
I ljudi su samo ljudi, pokvarena rasa koja je izopačila sve dobro, ali zato se svijest oslanja na čovijeka na pojedinca.. iako on misli da je sam i da je presitan da učini nešto.. i ono najmanje od njega, neusporedivo je bolje od ljudi.. koji se ponašaju kao roboti, koji se ne pitaju što je najbolje za čovijeka za kojim mi svi težimo, već što je najbolje za masu. delirijum..
 
 
Jeste li čuli onu priču o komarcu..meni se jako sviđa..
komarci, kao komarci lete oni okolo.. ali ovaj je bio poseban, odmah se to moglo primjetiti.. nije kao i ostali letio od žrtve do žrtve, već je uzimao krv samo od onih kojima to nebi ništa značilo i od onih koji su mu je dobrovoljno davali..
ali to mu nije bilo dovoljno, osjećao je krivnju, jer svaki put kad bi pio krv, dobio bi  i nešto njihovo.. tuđi osjećaji, misli.. polako je vidio da gubi razum, nije više upravljao svojim životom.. sve ti događaji koji nisu njegovi nametnuli su se u njegovoj glavi...
jednog dana samo se srušio..  koliko vremena je prošlo nije bitno , ali bitno je to da nije osjećao ništa.. tama i tišina..  sve dok jednog dana konačno nije nešto osjetio.. svježinu, dah...  neki čudan okus, za kojim je njegovo tijelo jednostavno vapilo i znao je da to nikada prije okusio.. za čim je žudio od vjekova.. sve mu je bilo jasnije.. konačno je shvaćao.. odustao je od otpora.. prevalili su ga osjećaji.. konačno je mogao nešto vidjeti.. sve te boje kako se igraju, kreću, odlaze i dolaze...djelile su s njim dio sebe.. i sve što su više djelili, to ih je više vidio.. počeo je voljeti sebe, ono najlošije i oprostio si je...
shvatio je da nikada nije dobivao, uvijek je gubio.. koliko god da nije nikad nikog htio namjerno povrijediti, povrijedio je.. to ga je čak i više boljelo, od same spoznaje kako su ga varali, koliko samo dobronamjernih prijatelja, a toliko osjećaja krivnje mu usadili..
S ljubavi je gledao svoje niže Ja.. kako se bori, kako ne uspjeva.. kako malo djete plače, sve te zamke, koje si je sam priredio, gušile su ga.. sve je to sad znao..
Kako je on prolazio kroz preobrazbu, boje su mu se smješile, polako ga pripremale... otvarale mu put do istine..
Svatko je poseban i svi mi mislimo da nešto znamo.. ali na kraju kratke su priče.. vjeruj sebi i postani ono za čime si predodređen.. a to svatko nosi u svom srcu...

nema tu puno mudrosti, sve je uvijek lako, toliko dugo dok ides onamo kamo zelis doci, smjer radosti je jedini smjer. 'treba' i 'netreba' su igre...