čudan čovjek čudnog imena

Kad nam se sretnu prsti
u bestjelesnim sferama snova,
tama mi postaje teška
a tijelo u lancima požude
podiže posrnulo sjećanje.

kad te poljubim tamo,
gdje su ograničenja autsajder,
koža te osjeća,
oči te promatraju
dok grizeš usnu i suzdržavaš suze
na slatkom kraju spajanja.

Pa ti s prvom paučinom jutra
vidim leđa
i raspletenu, neurednu kosu,
kako nestaju bučno
iza sumaglice tramvajskog stakla.

U ovakva suluda buđenja
rujem po ladicama memorije,
da se uhvatim fragmentom užitka
za uzdižuće skute dana.

Umivam krmelje
pa zurim u lice.

Nema bora dvostrukog života.

Strast ne poznaje kajanje.
Ljubav je vješta u krinkama i trajanjima
od sitnih intervala minuta do
čitavog života.
Ona je tu.
U meni.

ovo ti nama malkoc lagiš, o borama.
svi mi vodimo najmanje, a l i n a j m a n j e dvostruki.

Ne lupa mi više srce kad me nazoveš. Valjda to tako ide. Valjda sam se jednostavno već odavno umorila. Ne brini i dalje si mi drag, ali onoliko koliko mi je drag neko koga sam davnih dana pustila...Tek onoliko da ponekad poželim da čujem da si sretan. Samo toliko.

osmijeh .. poveo si me u moje snove i misli ...lijepo !