put i povratak

U jednom razdoblju svog zivota bio je vozac automobilistickih utrka. I necu sad ovdje pricati o neurednom privatnom zivotu, lakim zenama i alkoholu, kakav se uobicajeno povezuje s tim pozivom. Reci cu nesto o tome sto ga je, sasvim intimno, ispunjavalo u tome cime se bavio. Volio je naime, vise od svega kad bi nakon duge borbe bok uz bok za koji metar prevlasti pred drugim autom imao priliku promatrati u retrovizoru kako drugi ostaju u daljini iza njega, usitnjavaju se kako je povecavao distancu. Nekad mu je cak prostrujao kroz glavu zanimljiv paradoks: kako zapravo njegovo zadovoljstvo udaljavanja ovisi o postojanju onih od kojih se udaljava i na koji je to neobican nacin on za njih time vezan...
Samo oni koji bi poznavali sve njegove misli bolje nego on sam mogli bi u tome iscitati nacin da osjeti zadovoljstvo sto je pobijedio onaj strah, koji mu se znao u mladosti cesto ponavljati. Strah uoblicen u snu, u kojem se prostor izmedju njega-djeteta i postelje njegove majke kao jedinog emocionalnog oslonca povecava i raste, ostavljajuci ga samog, samog.
Ta ga je situacija znala toliko fascinirati da je ne jednom, promatrajuci automobile iza u zrcalu smetnuo s paznje uociti da upravo izlazi izvan staze, toliko se cak tome jednom divio (premda je kasnije okrivio neki kvar na vozilu zbog cega je cijeli tehnicarski tim dobio otkaze) da nije niti bio primijetio nailazak crnog visokog zida guma ispred sebe, uz rub staze. Na nemili dogadjaj podsjecala ga je duboka brazgotina na lijevoj strani lica i lijevom bedru, tako da je bio siguran da to nece nikad ponoviti. Ipak, gledajuci ovako s ove udaljenosti, s tribina, cinilo mi se da je jako blizu tome, jos jednom...
(Dakle, pomislio bih, to udaljavanje, taj odmak ne moze biti znak nicega drugog do li pokazatelj cinjenice koliko te silno trebam.)