Onako, usput

  Naime, jučer sam spoznala da uopće ne vjerujem u ljude, ne vjerujem u lijepe geste, uopće, uvijek mislim, da nešto iza svega toga propračunato stoji!!!
 Uglavnom sretnem susjeda o kojem nemam neko osobito mišljenje, čovjek se razdragao, poželio mi sve najbolje u Novoj, i k tome se zaletio davati jel, one meni ogavne poljupce koje razmjenjujemo kad nekome tobože nešto čestitamo,skoro sam ostala paff!!
   Mislim se koji je sad ovo vrag, najprije ne mislim uopće više o toj Novoj, sranje jebeš ga kad je godinama čekaš tako kako ne želiš, u kući bez nekih osobitih materijalnih sredstava za nešto bolje, i tako...i još ti se nakalemi susjed koji te godinama nervira, ali se uvijek trudi biti tupavo pristojan, pari Andrija Hebrang(uff, šta mi je taj odvratan)!!
  Na kraju sam skontala zacijelo je kakav ugroženjak, iz malih stanova, kao što je moj svašta se vidi i čuje, možda se preglasno jel, ili prečesto nosim kratke suknjice s prorezima, vrag bi ga znao, ali ne vjerujem ljudimai gotovo!!!
  

Ma hajde opusti se u uživaj :)))Ljudi su takvi.

Ne volem...nikog srećo, taka mi je narav, kano odžak star i garav...;))

Hahaha...ne veruj ljudima, samo nastavi sebi laskati...vjerujem da je susjed upravo otkacio na tvoje nozice koje vire kroz proreze na prekratkim minicama ,mozda i na tvoje vjestine koje dokazuju uzdasi,...ah...