put i povratak

Pod sanjkama se osjecalo skriputanje snijega, kocijas je katkad zafijuknuo bicem, a moja prijateljica i ja stisnuti svatko u svojoj bundi sutili smo, gledali kako breze jurisaju kraj nas, ili mozda kako zvijezde iznad stoje. Vedro je nebo znacilo ujedno i hladnocu. Ovako, u mraku udaljeni od naselja, osjecali bi se nesigurni da kocijas nije drzao cijelu sliku na okupu. Ali, nismo o tome razmisljali. O cemu je ona razmisljala necu nagadjati. Ja sam pak u mislima brojao ljude i pogadjao koga cu na barunovom imanju sresti tijekom tih noci, svecanog doceka kraja jos jednog ljeta gospodnjeg. Koga god sreo, znao sam da nje ondje nece biti. Uostalom, mozda je i bilo dobro to vrijeme samoce, odvojenosti zapravo, kako bi osjetili da si nedostajemo, ili pak obratno, da se lakse pomirimo s time da si zaista ne nedostajemo...
A to s njom uvijek je bilo cudno, od savrsenstva bliskog razumijevanja do Svemirskih udaljenosti hladnoce dolazili bismo za treptaj oka. I nije bilo da smo se ni ovaj put rastali bijesno, vec vise nekako zbog lakoce s kojom bi se predavali vlastitim sumnjama, utonuli u njih, izgubili osjecaj za to sto nam daju, izgubili vjeru da imamo sto dati, i da to ima tko primati, a time i volju za pokusavati..
Da, iz ove daljine izgledalo je cak i to idilicno. Premda bi vjerojatno jedna poveca kolicina predanosti, i strogosti cak sa samim sobom, ucinila stvari puno laksim. Mislim da smo se ustrucavali zapravo prihvatiti odgovornost za osjecaje drugog i priznati si da i nasi ovise o njoj, meni. Isto tako, pomislio bih da smo stalno bili gladni dokaza tudje naklonosti, tudjih poticaja, a kad bi oni izostali, padalo se, jer nismo znali sjediti zadovoljno na miru... Ili mozda zato jer smo jedno drugom odmah silno zeljeli pokazati kako, o ne, to zajednistvo nije niposto tako lako, i jos smo sasvim daleko od sna, cime bismo otvarali sirom vrata sumnji i gubili san i previse olako. Kajanje je tu u redu, jer treba nas nekad necim navesti da naucimo!?
Kakogod bilo, udisanje hladnog zraka, i smijesno crven nos moje suputnice, inje sto se hvatalo za obraze i kosu, sve me to ostavljalo u mislima i dalje na onom krizanju sto smo prosli tik na izlasku iz grada, lijevo je bila ona, i taj gotovo tjelesni strah sto ce nam ova udaljenost donijeti, zelja da ju zadrzim makar u pricama. Desno smo skrenuli nasom zapregom, ususret ljudima i okolini gdje ce trenuci zaborava doci, vjerujem, sasvim prirodno.
Sto mogu reci, vratit cu se, to dakako znash. Ono sto ni ti ni ja ne mozemo znati jest koliko li ce se Svijet, koliko li cemo se mi dotad promijeniti. No, ako smo oboje radili kako smo vjerovali, kajanje nas nece moci stici, zar ne? Radili smo, mila Beatrice najbolje sto smo znali, problem se pojavio sto nismo znali dovoljno dobro, zar ne? Hej! Uzgajash teske misli?! Zivot je igra! Govorim si. (Grlim te. I svaki puta kad mi remen torbe prebacene preko ramena uznemiri desnu bradavicu, sjetim se tebe, iako nisam siguran da li si to ikad ucinila. Grlim te.)
Stoga, Vam evo ostavljam ovo pismo na stolicu, pa ga po slobodnoj volji konzumirajte uz jutarnju kavu, i zelim Vam svako dobro.
Do sljedeceg susreta,
              Vas    ...
 

ah, ti... uvijek te lijepo citati ;)

vampiri i vukodlaci, kravosasi i druge zvijeri, hranite se covjekovom krvlju... :)

kad smo vec kod snijega, pogledaj ovo: "jadna koka. kad bi se barem nasao neko dovoljno romantican da predje snjezne vrhove, da se prikrade u zaklonu noci, dodje pod tvoje prozore i posalje ti malo dobre vibre. ali nisi ti te srece, jadnica..." glupa, glupa koka... da me i ugrize vampir vjerojatno bi ja njega izgrizla ;(... ;)

procitao... pa i nije bilo lako za skuzhit pravo ;)

Dragi Leo, da li Ste za jutarnju melange ispod naseg ljetnjikovca (kod okretista) rund zehn?

Draga Bella, de ozdravite pa da se onda dogovorimo... a mozda biste i mogli jednom umjesto kratke inspiracije malko koncentracije skupit i razasut vrijedne misli u neki tekst, ukoliko nemate vec neki drugi spisateljski nik ;))))