Sound of Silence

 
Heklala je okom. Kroz dolinu, između dva ponosna brda. Roneći ispod nagih oblaka. Prozirnih i gustih, nebeskih i zemaljskih pjena. Bili su potpuni i neizrecivi. Sivi se dječak usidrio u bijelu luku, a najšlagastiji se smijao iza ugla pored svijetlosive ulične svijetiljke. Najtamniji je držao na oku bjelaste asocijalne bubice da se ne izgube radi kratkovidnosti. Crni je, kaveni oblak, živio sam na vrhu brda. Volio je tamošnje stanovnike. No oni njega nisu voljeli. Stalno je kihao. I bio slijep. Zato nikada nije uspio vidjeti njihove mrzovoljne poglede. Družio se samo sa ludim šlagastim koji je neprestano pričao o svojoj reumi i nezaboravnim danima kada su se stapali sa bijelim haljinicama. Ah, ta vremena...današnje su haljinice postale nekako neprozirnije. Šlagasti bi, za vrijeme sezone, imao dvadesetčetverosatno radno vrijeme. Radio je kao čistač neba. Čistio pahuljice pri porodu kako bi se prekrasne spustile na zemlju. Kako li je samo bio simpatičan. Ali i on je, poput kavastog, bio samac. Postojala je jedino jedna, njemu tužno nedostižna, princeza haljinica, na čiji bi se pogled uvijek počeo puniti vodom. No, na pogled njenoga lika i dalje bi ostao predan pahuljama. Jednoga se dana udala.
(Deset godina kasnije)
Kralj Bijelastog srca I. i Kraljica Haljinica vedra, šeću ponoćnim nebom i ugledaju čistača.
"Draga," - kaže kralj - "zamisli samo kakav bi život danas imala da si se udala za čistača..."
" Hm, da ," - kaže kraljica -  "taj bi čistač danas bio vladar cijelog neba"...
 

ma che bello...još i sad tražim nit,,,da počistim olujno nebo;))

baš mi se bajke pišu u zadnje vrijeme...nekako smo na njih zaboravili... :) neki sam se dan vozila istrom...polja su bila prekrivena oblacima...od neba do zemlje...kada sam prelazila preko viadukta bila sam iznad oblaka...imala sam osjećaj da letim...da sam samo imala fotoaparat...

a još da smo se zajedno vozili...i poletjeli;)))