Kakao ubiti um?? HM HM HM

 
...Ponekad bi odletio daleko, daleko u visine. Prošao bi mjesec, dodirnuo zvijezde.….Tad bi spoznao veličinu, spoznao tišinu. Krenuo bi dalje, dosegao mjesto bez zvuka, bez sjaja, bez boje. Pomaknuo bi pogled, usamljenoj stijeni ne bi bilo kraja Takvih kutaka bilo je beskonačno mnogo. Još ga misli nisu odvele do zvijezde koja nije bila sama. Sve je bilo tako hladno. Naravno nekada bi izabrao krivu zvijezdu. Zvijezdu ljepoticu, zvijezdu svjetla. Tišina i led nisu više bili tako odbojni. Ponekad bi um zatajio i usporio vrijeme. Tada bi sve teklo  tako prokleto sporo, a on bi se talio veoma polako, a zadnja što bi vidio bila bi masa energije, svjetala i snage. Agonija.  Možda se zato bojao sunca. U mraku usred ničega nije bilo tako loše, pomalo hladno, sablasno tiho, nimalo loše.
 
 
 Zvijezde su bile varljive. Sablasnost  lažljivog roja zvijezda bila je iznimno okrutna. Tko kaže da je svemir prepun, laže. Poput kukca se usmjerio svjetlu i pronašao mrak. Svemir je obična pustoš.