a...d...v...e...n...t

Link

Nužnost distance u ljubavnoj odnosno bračnoj vezi

Nakon što dvoje ljudi započnu ozbiljnu vezu, a naročito nakon što se ožene, nerijetko pomisle da sve što ih je do tada razdvajalo treba nestati i da u njihovoj vezi više nema mjesta ničemu što bi ih na bilo koji način razdvajalo, da se ljubav sastoji upravo u tome da svaki partner o drugome baš sve zna, odnosno da nijedan partner ništa pred drugim ne prešućuje te da oboje budu koliko je god moguće više zajedno. No, nema ljubavi koja bi mogla izdržati takvo opterećenje kroz duže vrijeme. Ljubav, zapravo posve obratno, treba distancu da bi se uopće održala. Kako to mnogi partneri ne znaju nerijetko preopterećuju svoju ljubavnu odnosno bračnu vezu očekivanjima i možda čak zahtijevima što veće međusobne duševne i tjelesne prisnosti te time svoju vezu ustvari dovode do neizbježnih lomova. I najveća ljubav mora se uvijek iznova provocirati jer se svaka ljubavna odnosno bračna veza bez ograničenja brzo uspava, u njoj nestaje prijeko potrebne napetosti.

Održavanje međusobne distance jedna je od osnovnih zadaća partnera

Što to znači? To znači da se partneru ne smije dopuštati bezgraničan ulazak u vlastitu psihu, odnosno da bliskost između partnera mora imati svoje granice. Stvar je u poštovanju tuđe ličnosti i u svijesti o tome da jedinstvo dviju osobnosti nije nikakvo stalno pravo, nego može i treba biti samo više ili manje povremeni doživljaj. Jedna spisateljica govori o nužnosti razumne «neprovidnosti», ne samo kad se radi o odnosu nekog para prema njihovoj okolini, nego i kad se radi o međusobnom odnosu između partnera. Dvoje koje se voli mora se međusobno braniti od banalizacije u koju ih tjera okolina, ali mora distancu držati i između sebe «jer je nepoznato upravo ono što je najprivlačnije među ljudima». Osjećaj apsolutne sigurnosti u vezi je zapravo vrlo opasan i ne bi mu trebalo dopustiti da se kod partnera razvije.

Jedno od osnovnih pravila dobrog ponašanja sastoji se u tome da se najdublji osjećaji zapravo nikome ne kazuju. To vrijedi i za partnere u vezi, ljubavnoj odnosno bračnoj. Ni nježnosti ni neslaganja, a pogotovo nesuglasice i scene između partnera, ne bi smjeli biti ni na koji način javni. Taktičnost i dobar ukus nalažu da se ni jedno ni drugo ne pokazuju jasnim i vidljivim riječima i postupcima partnera u javnosti. U razgovorima o partneru, o vezi odnosno braku, diskrecija bi morala biti najviši zakon. Sve što se događa u nekoj vezi treba biti isključivo stvar partnera i nikoga se drugoga ne bi trebalo ticati niti bi se ikome drugome trebalo na bilo koji način stavljati na znanje.

Često se možda i uviđa da je diskrecija nešto što je nužno kad je riječ o odnosu nekog para prema vanjskom svijetu, ali se istodobno misli da su bilo kakva distanca i diskrecija između partnera suvišni. To je vrlo velika zabluda! Upravo u vezi, ljubavnoj odnosno bračnoj, distanca i diskrecija su izuzeetno neophodni, želi li dvoje ljudi zadržati osjećaje za koje žele da ih povezuju na dulje vrijeme. Vrlo je važno da se partneri nipošto, najmanje odmah, jedno drugom do kraja ne «predaju», štoviše, jako je važno da između partnera uvijek bude nešto što jedno o drugome ne znaju. Treba uvijek imati nešto novo za otkriti. No kako je to moguće ako se međusobno ispitujemo «do dna duše»? Muškarac i žena nikada ne smiju bez ostatka prelaziti jedno u drugo. Upravo obratno, što bliži i privlačniji jedno drugom žele biti, trebaju više njegovati svoju posebnost. Baš zato što veza omogućava najveću intimnost važno je da se distanca postavlja svjesno i namjerno. To vrijedi za sva područja života u vezi, jednako za osjećaje kao i za svakodnevne "sitnice".

Uzmimo uzajamne osjećaje! Zar ih možda partneri ne trebju jedno drugom pokazivati? Zar se ne smije govoriti nekome da ga se voli? Naravno da se smije, dapače i treba to činiti, ali se u tome ne smije pretjerivati, ne treba o tome neprestano govoriti, a još manje treba stalno zahtijevati izjave i znakove ljubavi. U tome naročito griješe žene koje imaju više potrebe za nježnošću nego muškarci te ponekad ne primjećuju kako svojim partnerima «idu na živce». «Žene često misle – reče neki pisac – da moraju svoje partnere neprestano zapošljavati ljubavlju, pa makar ih samo primoravati na nježne riječi.» Taj pisac čak misli da zbog toga mnogi suprug bježi u diskretan zagrljaj ljubavnice «koja mnogo bolje zna zakone ljubavnih osjećaja i ne insistira na - popunjavanju pauza umjetnim dokazima ljubavi». Nije to, doduše, uvijek baš do te mjere opasno, ali svakako je dobro da nam srce ne bude uvijek na jeziku i da to ne zahtijevamo od našeg partnera. Posebno je to važno u slučaju veza s muškarcima koji nisu previše skloni nježnim riječima i drugim nježnostima ili možda uopće nisu skloni.

Dražestan primjer za takvu nesposobnost dao nam je slavni engleski fizičar Faraday koji je jednom napisao svojoj zaručnici: «Htio bih ti reći tisuću prijaznih i srdačnih riječi, ali ne znam se služiti riječima za to potrebnima i dok o tome razmišljam i mislim na tebe – pojave mi se obične misli moje struke o spojevima klora, o eksperimentima… i ništa mi pametnije ne pada na pamet!» Usprkos svojoj nesposobnosti da ljubav izražava riječima, bio je Faraday savršen suprug i živio je sa svojom suprugom dugo u sretnom braku.

Prema izvoru: dr. Gertrud Oheim, dr. Guido Möring, Theo Zimmerman SPOLNI ŽIVOT (orig. Die gute ehe / Dobar brak), IKP "Mladost" 1966.
Jezično korigirao i sadržajno modificirao: Mato Špekuljak

dobro, dobro
prošla je korizma, sad mogu i ovakve stvari

bilo je toga i u korizmi...:)

i petica za veličinu slike :))

hmm, onda su to bila neka druga mora,
ovdje hladno u korizmeno vrijeme..

aaaaaah :DD

:)mozda je bila malo prevelika...

neee !!!!!
bila je dobraaaa !!!!
(inače znaš staviti preveliku)

priznajem svoj grijeh...

uuuh, srce će mi otkazati od tolikog uzbuđenja.. :)))))))))

skrivaju se u prirodi .....

ja ti to ne pišem pod grijeh
nego pod ''kažiprst''
(moram kažiprstom kotačić rolati, a narolam se kad radim.. )

:))