a...d...v...e...n...t

Jesenje lisce-Eva Cassidy - Link
(ako se zelite vratiti na pocetak teksta,slijedite ovu sliku)

Olujni oblaci iznad Kube

Kuba, moja domovina, cesto se naziva "biser Antila".Kad je Kristofor Kolumbo pristao uz obale Kube, zapisao je u svoj dnevnik da je pronasao najljepsu zemlju koju su ljudske oci ikad vidjele. Bila je to zemlja gdje svjetlucave,plave vode Karipskog mora njezno zapljuskuju bijele pjescane plaze i koraljne grebene, gdje topli tropski povjetarac njezno sapuce kroz visoka, vitka palmina drveta. Bila je to zemlja koja je obilovala bujnom zelenom travom, vocem, predivno obojenim cvijecem i egzoticnim pticama pravi tropski raj.

Veliki Antili - Kuba, Haiti, Dominikanska Republika, Jamajka i Portoriko - dio su lanca otocja koja je Kolumbo greskom nazvao "Zapadno indijsko otocje". Glavni kubanski otok velicinom skoro premasuje velicinu svih ostalih otoka zajedno. Postoji vise od 1600 manjih otoka i otocija gdje, na vecini njih, zivi tek nekoliko stanovnika.Jedina je iznimka otok Pines koji se nalazi 150 kilometara jugoistoèno od Havane.

Dok sam kao djecak ucio o zemljopisnim karakteristikama svoje zemlje, nisam mogao ni zamisliti kako cu se dobro upoznati sa smrtonosnim, no ipak predivnim otokom Pinesom. Mnogi usporeduju Kubu s izduzenim tijelom gladnog aligatora pri cemu se glavni grad Havana na sjeveru odmara u aligatorovom repu, dok se grad Santiago de Cuba na jugu nalazi u aligatorovim otvorenim celjustima. Tijekom moga odrastanja, Kubom je vladao Fulgencio Batista, najprije preko niza marionetskih predsjednika od 1934. do 1944., a zatim od 1952. do 1958. kao predsjednik Vlade. Mnogi su Kubu dozivljavali kao tropsko igraliste SAD-a. Poslovni ljudi iz SAD-a ulozili su goleme svote novca u razvoj Kube. U kasnijim godinama Batistine vladavine kruzile su glasine da je nagomilao veliko bogatstvo (300-400 milijuna americkih dolara) na racun potreba svojih sunarodnjaka, a kruzile su i glasine o krajnjoj brutalnosti protiv onih koji su mu se suprotstavljali. Njegova je pohlepa i okrutnost utrla put i omogucila uspon mladom, karizmaticnom revolucionaru Fidelu Castru, a s njim i dolazak komunizma. To je ono sto ce vam reci povijesni udzbenici. Rodeni Kubanci imaju ponesto drukciju pricu.

Kao malo dijete koje je zivjelo u maloj otocnoj zajednici San Germana na jugu glavnog otoka, nisam uopce bio svjestan politickih i stranackih sukoba. Moji roditelji, oboje cistokrvni potomci africkih doseljenika, emigrirali su na Kubu u svojoj mladosti; otac iz Trinidada i Tobaga, a majka s Jamajke. Tamo, u juznoj pokrajini Kube, upoznali su se i vjencali. Moj otac, automehanicar, ujedno je bio i najbolji tokar u San Germanu. Imao je svoju prodavaonicu i zahvaljujuci ugledu izuzetnog majstora i poznat po svom izuzetnom radu, redovito je sklapao poslovne ugovore s americkom mornarickom bazom u Guantanamu. To je ukljucivalo i mnogo prevaljenih kilometara do baze. Ni on, a ni moja majka nisu bili zadovoljni cinjenicom da mora toliko vremena i tako cesto izbivati iz svoje obitelji i svoga doma. Buduci da je bio siguran kako ce se njegov posao s mornarickom bazom nastaviti kroz duze razdoblje, sazvao je obitelj i objavio svoju odluku da ce prodati nasu kuzu u San Germanu i da ce mo se odseliti juznije. Otvorio je novu prodavaonicu u luckom gradu Caimaneri.

Dvije godine nakon naseg preseljenja moj je otac radio na tokarskom stroju, kad se slomila jedna rucka. Stroj je zarotirao u velikoj brzini i udario oca u podrucje prsnog kosa. Tesko ozlijeden proveo je u bolnici sljedecih nekoliko tjedana. Tijekom svoga boravka u bolnici odlucio je da na mene prenese svoje znanje o poslu. Nakon kratkog oporavka, moj je otac objavio svoje namjere.

"Noble," rekao je, "ja necu uvijek biti uz tebe. Moras nauciti kako se popravljaju strojevi i kako se njima rukuje."
"Nakon tvog susreta sa smrcu", prosvjedovala je moja majka, "zelis ugroziti i zivot nasega sina?" Prepirala se s ocem, ali je ipak izgubila. Prvo sam poceo uciti kako se ciste i popravljaju strojevi. Posao mi se nije svidao od samog pocetka, ali u nasoj se kuci nitko nikada nije suprotstavljao ocu.

U petak, 19. ozujka 1950., samo dva mjeseca nakon nesrece, otac je dosao kuci nakon obavljenog posla u mornarickoj bazi. Obitelj je provela vecer u razgovoru, a ubrzo nakon toga spremili smo se na nocni pocinak. Kad je moja majka sljedeceg jutra pozivala oca na dorucak, nasla ga je mrtvog od srcanog udara.

Nakon preseljenja provodio sam vise vremena s njim. Postali smo prijatelji, a sad je odjednom bio otrgnut iz moga zivota. Uzasnut njegovom smrcu,oplakivao sam svoj gubitak. Majka je odmah prodala obiteljsku prodavaonicu i strojeve.
Zajedno s prijateljima pohadao sam mjesnu skolu koju je vodila Katolicka crkva, sve dok nije doslo vrijeme da krenem u srednju skolu. Tada sam napustio prijatelje i otisao u Instituto Guantanamo, skolu nedaleko od americke baze. U toj sam skoli proveo pet godina. Tijekom toga vremena moja majka i sestra Paulina, obje umorne od stalnih politickih previranja i pobuna, otisle su u SAD. Ja sam odlucio ostati u svojoj domovini. Osjecao sam da meni kao crncu Kuba pruza bolju buducnost od nasih sjevernih susjeda.

Poziv od Boga da stupim u propovjednicku sluzbu primio sam tijekom godina provedenih na Institutu.Buducnost mi se cinila osiguranom, predvidljivom i prilicno stabilnom. I tada je dosao Castro i revolucija. Kubanski su vodje iz povijesti znali da revolucije i pobune uvijek dolaze i pocinju u brdovitoj pokrajini Oriente. Fidel Castro, koji je bio sedam godina stariji od mene, odrastao je na plantazi secerne trske u pokrajini Oriente. Buduci da potjece iz prilicno imucne obitelji, polazio je najbolje katolicke skole na tom podrucju. Bio je odlican student i izvrstan sportas. Iako ga nisam poznavao osobno, kruzile su price o mnogim skandalima u koje je bio upleten prije studija. U borbi za vlast i moc na sveucilistu navodno je ubio jednoga svog rodjaka. Tijekom studija prava bio je duboko upleten u rad radikalnih politickih skupina. Bio je aktivan u studentskim nemirima i demonstracijama koje su ga uvijek iznova dovodile u probleme i teskoce s policijom.1952. diplomirao je na pravnom fakultetu i natjecao se u predizbornoj utrci za kubanski kongres. Bilo je to iste one godine kad se Batista uplasio da bi mogao izgubiti
izbore pa je, da se ne bi suocio s porazom i ponizenjem,uprizorio nekakav sukob i otkazao izbore izazvavsi time revolt javnosti. No svi ovi politicki nemiri nisu imali gotovo nikakvog utjecaja na mene dok sam se spremao za sluzbu propovjednika Evandjelja Isusa Krista.

Glasine o nadolazecoj revoluciji prosrile su se otokom brze od proljetne tropske oluje. 1953., tijekom karnevalske parade, Castro i njegovi ljudi prerusili su se u Batistine vojnike, usli u celnistvo vojne bolnice Moncada i ubili osamnaest vojnika koji su se tamo nalazili na lijecenju. Za ovaj sramotni cin bio je okrivljen Batista. Osamnaest mjeseci kasnije, nakon ovoga i niza slicnih napada, vlada je protjerala Castra u Meksiko, gdje je ovaj osnovao placenicku vojsku. 1957. opskrbljeni novcem skupljenim od emigranata iz SAD-a i uz pomoc bivseg predsjednika Carlosa Prija Socarasa, Castro i njegovi ljudi ponovno su se usuljali u Kubu i poceli vrsiti odurne zlocine i nedjela protiv kubanskog naroda, sve vrijeme preruseni kao Batistini ljudi.

Narod se, logicno, okrenuo protiv Batistinog rezima.Vecina vodja Crkve adventista sedmoga dana, iako politicki neaktivna, vjerovala je da ce Castro imati snage za izgradnju stabilnijih uvjeta zivota u zemlji. U Sierra Maestri sazaljivi su se crkveni vodje i neposrednije umijesali, ne u borbi, ali hraneci i vodeci vojnike revolucionare.

Sve je vise Kubanaca pristupalo ovom pokretu.Pred kraj 1958. postalo je ocigledno da su Batistini predsjednicki dani odbrojani. Da ne bi dozivio poraz, Batista se 31. prosinca iskrao iz Havane i pobjegao u Dominikansku Republiku. Dva dana kasnije, 2. sijecnja 1959.,pobunjenicke su snage preuzele Santiago de Cuba i zapocele jednotjedni pobjednicki pohod na sjeverozapad u glavni grad Havanu. Castro i njegovi ljudi stigli su u Havanu noseci krunice " posluzili su se trikom, varkom, kako bi uvjerili strastvene katolike da su revolucionari doista odani crkvi. No pogled izbliza otkrio je sasvim drukciju sliku.
Njegovi celni ljudi, poput Ernesta (Che) Guevare iz Argentine, Camila Cienfuega, clana Kubanske komunisticke stranke i Raula Castra, Fidelova brata, koji je kao petnaestogodisnjak bio u SSSR-u, bili su cvrsti i zadrti komunisti.

Nakon sto je njih i njima slicne ljude postavio na kljuène polozaje u kubanskoj vladi, Castro je poceo u crkve ubacivati vojnike preodjevene u civilna odijela. Katolici i Jehovini svjedoci bili su prvi koji su osjetili njegovu zeljeznu saku.

Na Kubi Katolicka je crkva svake godine slavila 8.rujna "La Virgen de la Caridad" (Majku Bozju Milostivu).
Taj su obicaj zapoceli prvi doseljenici u nasoj zemlji. Ali buduci da je bio povezan s vjerom i Bogom, Castro nije dopustio pucanstvu odrzavanje procesije koja je pratila ovakav dogadjaj. Tvrdio je, naime, da bi to moglo biti vrlo opasno buduci da je jedna frakcija Batistinih ljudi jos uvijek vrlo aktivna i brojna u glavnome gradu. No svecenici su odlucili da narod svejedno odrzi svoju procesiju. Planirali su mirni mimohod kroz gradsku cetvrt gdje se nalazila crkva. Castrova civilno odjevena policija oboruzala se metalnim cijevima, lancima i raznoraznim toljagama i palicama, i sve nevino umotala u novinski papir. Kad su
ljudi poceli izlaziti iz crkve kako bi odrzali svoju procesiju, izbila je tucnjava i krvavi sukob. Stotine je vjernika bilo ozlijedjeno i ubijeno. Okrivljeni su bili Batistini ljudi,ali su stanovnici Havane znali istinu. Nakon ovog dogadjaja Castro je skinuo masku nevinosti. Otvoreno je progonio svecenike, protjerivao ih u Spanjolsku i utamnicio mnostvo svojih sunarodnjaka.

Do sukoba Jehovinih svjedoka s Castrom doslo je zbog njihova odbijanja da izvrsavaju vojne obveze i pozdravljaju drzavnu zastavu. Razjaren njihovim odbijanjem i prkosom, Castro je naredio njihovo uhicenje kao i pljenidbu njihovih posjeda i imetka, a onda ih je bacao u zatvore,uglavnom na otoku Pinesu i Combinado del Este. Bili su razodijevani, batinani i bacani u zatvorske celije pune homoseksualaca.

U to sam vrijeme zavrsio skolovanje na Institutu i radio kao pastor za mladez u gradu Marianao zajedno s pastorom Vasquezom. Takodjer sam prodavao i krscanske knjige kako bih nadopunio placu koju sam dobivao od crkve. Znali smo od pocetka da je samo pitanje vremena kada ce Castro poceti uznemirivati i druge krscanske organizacije, ukljucujuci i nas, adventiste sedmoga dana.

Castrov je marksisticki rezim smatrao crkvu prijetnjom. Tijekom revolucije njegovi su ga ljudi nazvali "el cabalo" (konj). Pa kad su nasi pastori propovijedali o zvijerima iz Otkrivenja, bili su optuzivani i osudjivani za poticanje politicke pobune.

Samo nekoliko mjeseci nakon Castrovog prevrata i dolaska na vlast, postalo je ocigledno da se on oslanja na komunisticku ideologiju. Novi je vodja obecao da ce njegova revolucija donijeti korjenite promjene na Kubi - u ekonomiji, vlasti i nacinu zivota njezinih stanovnika. I doista je to obecanje ispunio! 1959. i 1960.
Castro se jos uvijek nije ocitovao kao komunist, iako su njegovi privlacni govori puni obecanja na javnim skupovima bivali opovrgavani raznovrsnim nepravdama i mrvljeni pod cizmom namjerne i ocigledne nepravde.

Kad je postao siguran u svoju moc, Castro je svoje neprijatelje optuzio za zlocine protiv revolucije i provodio brze namjestene sudske procese. Neki od njegovih neprijatelja bili su osudjivani na zatvorske kazne; drugi su pak bili javno pogubljivani. Novinari koji su pratili njegovu vladavinu izjavili su da je postupanje prema neprijateljima i njihovo uklanjanje bilo vrlo slicno nacinu na koji se Rusija rjesavala svojih neistomisljenika. Poput pokreta "Hitlerove mladezi" u nacistickoj Njemackoj i Maove "Crvene straze" u komunistickoj Kini, Castro je utemeljio djeju pionirsku organizaciju. Clanovi su posjedovali neogranicenu vlast. Provaljivali su u kuce, jeli hranu koju su god htjeli, zapovijedali gradjanima da gase svjetla u odredjeno vrijeme veceri i vrsili pljenidbu osobnih dobara proglasavajuci ih narodnim vlasnistvom. Svatko tko je imao kratkovalni radioprijemnik bio je optuzivan i osudjivan za slusanje neprijateljskih emisija. I najmanji prekrsaj, stvarni ili izmisljen, bio je smatran zlocinom protiv drzave, a zlocin protiv drzave nikad nije prosao nekaznjeno.

Odnosi sa SAD-om pogorsali su se nakon sto je Castro nacionalizirao sve rafinerije nafte koje su bile u americkom vlasnistvu. SAD su uvele embargo na svu trgovinu s Kubom, a Castro je na to odgovorio odmazdom i pljenidbom svih americkih kompanija i poslovnih institucija u Kubi..."

nastavlja se -
Link


Pozdrav!

Idemo u Kubu da sviramo trubu.

ne misliš li da je fotka, konceptualna sprdačina?