a...d...v...e...n...t

"Zbilo se to 1962. godine na Kubi. Lažno optužen da planira potajno likvidirati diktatora, mladi propovjednik evanđelja provest će sljedeće 22 godine kao politički zatvorenik u jednom od najnehumanijih zatvorskih sustava na svijetu.
.............

"Licem nalijevo", zaurlao je porucnik. Poslusao sam. Fotoaparat je bljesnu..Licem nadesno." Ponovno sam poslusao.

"Gospodine casnice," pokusao sam objasniti, "u novcaniku imam pismo generala Samuela Gonzalesa Rodrigueza - karakternu prepor..."Casnik koji se nalazio pokraj mene udario me je po licu i viknuo: "cuti! Govori samo onda kad ti se netko obrati!"

Rukom sam poletio prema bolnom obrazu. Zateturao sam unatrag kako bih zadrzao ravnotezu. Sad sam shvatio da sam u ozbiljnijoj nevolji nego ikada dosad.

"Ovo ce biti vise od petominutnog ispitivanja", pomislio sam kad mi je jedan od policajaca zgrabio lijevu ruku i redom umakao prste u bocicu s tintom, a zatim ih pritiskao na sluzbeni izvjestaj o uhicenju.

"Isprazni sadrzaj dzepova na stol", naredio mi je casnik. "osamucen, moj um se prebacio na automatsko izvrsavanje. Negdje daleko izvan sebe cuo sam kako moj sat,novcanik, i kljucevi automobila padaju na metalnu povrsinu stola. Sjetio sam se svoga nepropisno parkiranog automobila nasred uske ulicice i pitao se hoce li ga ujutro prometni policajci odvesti. Kad bih se barem mogao javiti Yraidi. Ona bi mogla otici i ukloniti ga. Casnik je pomno istrazio sadrzaj mog novcanika citajuci svaki komadic papira koji je bio unutra. Cak je citao i poruke napisane sa straznje strane slike moje supruge.

"Skidaj odjecu ! sve!" Taj je covjek istrazio i svu moju odjecu parajuci po savovima svaki odjevni predmet,
trazeci neki dokaz protuzakonitog djelovanja. Zadovoljan,iako nije nasao nista, predao je sve policajcu koji je cekao
sa strane. Gledao sam ga kako kupi sve moje stvari sa stola i nosi ih u ormaric s lokotom. Kad ih je strpao unutra i ponovno stavio lokot na ormaric, pomislio sam: "Upravo nestaje¹, Humberto Noble Alexander. Upravo nestaje sav tvoj identitet."

"Ne, ne, to ne moze biti", pokusao sam razmisljati."Moje je ime zabiljezeno u nebeskim knjigama."
Podigao sam bradu i izravnao ramena pri toj pomisli. "Mogu mi oduzeti i lisiti me svih ovozemaljskih posjeda i stvari, ali
moj identitet kao kraljevskog sina Kralja svemira ostaje vjecno, zauvijek!

Otvorila su se vrata i u sobu je usao brijac. Bez rijeci mi je obrijao svu kosu, sve do koze. Fotograf je tada snimio drugu seriju fotografija. Zatim je usao drugi brijac kako bi mi obrijao bradu s lica. Prislonio mi je britvu na desni obraz i povukao nadolje. Iskrivio sam se od boli.Ostrica britve nije bila ostrena godinama, u to sam potpuno siguran. Osjecao sam kao da britva doslovno cupa svaku dlaku iz moga lica, pramen po pramen. Zavrsio je posao u tri poteza: jedan od desnog obraza do brade, drugi od lijevog obraza do brade, i treci od podrucja vrata do brade. Krv mi je doslovno tekla u mlazovima niz lice kad je zavrsio.

Jedan od casnika gurnuo mi je u ruke papirnati ubrus. "Evo!" naredio je. "Obrisi se ovim. Pozuri! Nemamo puno vremena."

Bljeskanje fotoaparata potpuno me je zaslijepilo dok je fotograf urlao upute po trezi put, a ja se shodno njima
okretao. Jos uvijek sam se brisao od krvi koja mi je tekla niz lice kad me je cuvar gurnuo u sivu metalnu stolicu
pokraj trosnog hrastovog stola, gdje je sjedio jedan od casnika koji su me uhitili, naslonivsi ruke na stari pisaci stroj.

"Ime?"upitao je.
"Humberto Noble Alexander."
"Starost?"
"Dvadeset osam."
"Zanimanje?"
"Pastor za mladez u Crkvi adventista sedmoga dana",
odgovorio sam. Casnik je mumljajuci ponavljao moje odgovore dok su njegovi prsti polako i neuko trazili i tipkali
slova po pisacem stroju biljezeci moje odgovore.

"Adresa?"
"146. ulica istocno 49."
"Bracni status?"
"Ozenjen."
"Ime supruge?"
"Yraida Seull Alexander."
"Djeca?"
"Humberto D. Alexander".

Nakon sto je uspio zabiljeziti svaku pojedinost mog zivota od rodjenja, porucnik me je okrenuo prema policajcu koji je imao kacigu.
"Za mnom", naredio je. Desnom je rukom dodirivao usadnik puske i kao da mi je prijetio neka se samo usudim usprotiviti.

Prosli smo kroz neku sobu, a zatim usli u slabo osvijetljeni prolaz. Na kraju prolaza otvorio je teska metalnavrata.
Ostar vonj ustajale mokrace i stolice "pozdravio" je moja osjetila. Slijedio sam ga niz dugacke, uske stube.
Temperatura zraka padala je kako smo se spustali. Na dnu stubista oci su mi se navikle na slabu svjetlost tek
toliko da sam uspio razaznati prazan hodnik. Zvuk nasih koraka odjekivao je i odbijao se od metalnih vrata koja su
bila usadjena u betonske zidove.Hodnik je bio rascjepkan u dijelove, a svaki je bio zagradjen resetkama, celiènim vratima i cuvalo ga je nekoliko cuvara. Nitko nije razgovarao dok smo se priblizavali prvim vratima. Ne zastavsi, moj je cuvar odzvizdao sifriranu poruku. S druge strane barikade dosao je odgovor u obliku zvizduka. Vrata su se otvorila, a zatim se uz
zveket zatvorila iza nas. Nigdje nisam uspio vidjeti drugo ljudsko bice koliko god sam se trudio. Bez rijeci, nastavili
smo do sljedecih vrata, zatim do sljedecih, sve dok se moj strazar nije zaustavio pred celijom broj sest. Nisam vidio
druge zatvorenike niti su oni vidjeli mene sve dok me cuvar nije nemilosrdno gurnuo u moje nove odaje. Teska metalna vrata uz zveket i skripu zatvorila su se iza mene.
Potpuno me je preplavio iznenadni val mucnine dok sam pokusavao doci k sebi i pribrati se. Zadah smrada bio je neizdrziv. Progutao sam s mukom i ocajno pokusavao doci do zraka. Osjecao sam kao da je na svaku poru moga
tijela izvrsena invazija zagusujuceg smrada ljudskih izmetina.

Zatvorska celija nije bila nista drugo do betonski kavez. Visoko na stra¾njem zidu bio je naèinjen otvor u betonskom zidu, ali je bio postavljen i usmjeren na takav nacin da je zatvorenicima sprecavao pogled izvan celije,dok je u isto vrijeme
omogucavao dopiranje svjezeg zraka

Iz zahrdjale cijevi s potrganom slavinom, koja se nalazila nize na istom zidu, jednolicno je kapala ustajala voda.
Nije bilo zahoda ni ikakva umivaonika. Rupa koja se nalazila u suprotnom kutu trebala je sluziti kao zahod, ali je
bila vec odavno zacepljena. Hrpe ljudskih izmetina nalazile su se uokolo nalik onima u stajama. Neke su hrpe bile
stvrdnute i stare, druge pak svjeze i trulo smrdljive.U ocaju sam se osvrnuo oko sebe i bacio pogled na svoje privremene odaje. Dok su mi se oci privikavale na tamu, osjetio sam na sebi ispitivacke poglede. Trenutak kasnije sam ih ugledao: dvadeset cetiri para ociju zurilo je u mene iz devet metalnih lezaja koji su bili privezani lancima za betonske zidove. Moja su se usta sirom otvorila u nevjerici dok sam promatrao i proucavao neuredna i ocajna lica koja me okruzuju. Nenadan zveket na vratima prekinuo je tisinu.

"Ilego carne fresca" (Stiglo je svjeze meso], uzviknuo je zatvorenik najblizi vratima dok je veliki pladanj bio gurnut kroz
otvor u podnozju vrata. Moji su kolege zatvorenici skocilii bacili se na hranu. Samo jedan dasak pokvarenog i ustajalog mesa, i znao sam da necu staviti nijedan zalogaj u usta. Zaudaralo je jace i od ljudskih fekalija koje su se nalazile nagomilane na podu.

Dolazak hrane razvezao je jezik mojih kolega zatvorenika. Zudjeli su za informacijama iz vanjskog svijeta
vise nego njihovi prazni zeluci za hranom.

"Sto se dogadja vani?"
"Jesi li mozda nacuo da cuvari raspravljaju o nasem oslobadjanju?"
"Castro.-moze li se dogoditi prevrat, puc?"
"Jesi li cuo stogod o invaziji?"
"Hocemo li biti oslobodjeni?"

Moji su me kolege doslovno bombardirali pitanjima. Ispricao sam im ono malo sto sam nacuo na gradskim
ulicama u svakidasnjim naklapanjima i tracevima i ono sto su objavljivale drzavne novine. Zapravo nisam imao
pojma ni o kakvom prevratu, invaziji ili politickim prijetnjama Castrovom rezimu. Ja sam bio pastor za mladez, a
ne revolucionar. Tada nisam shvacao njihovu nezasitnu glad i apetit za svjezim informacijama. Medjutim, kasnije
sam shvatio sto to znaci.

Nakon nekog vremena nastala je jeziva tisina. Iako nitko nije govorio, svi smo mislili isto na obitelj, dom
i slobodu. Sati su sporo prolazili. "Kad bih barem mogao zaspati nekoliko sati", mislio sam. "Kad bih barem mogao
dospjeti u milost dubokog sna." Ali usprkos tami, san me je izbjegavao. Tesko stenjanje i gundjanje mojih kolega
uhicenika stalno su me podsjecali da nisam sa‰m. Netko je s lijeve strane nesto mumljao. S desne strane cuo sam
nekoga kako sapce poznatu katolicku molitvu. I svakih se nekoliko minuta, ili mi se barem tako cinilo, netko od
zatvorenika uputio u kut celije kako bi obavio fizioloske potrebe.

Kako o snu nije bilo ni govora, razmisljao sam o jucerasnjem vecernjem sastanku i o mladim ljudima koji su
prvi put odlucili posvetiti svoje zivote Gospodinu. Ponovno sam zahvaljivao Bogu za njihovu vjeru, a zatim se molio
za svakoga od njih posebno. Kad sam se pomolio za sve s liste onih koji su istupili na prvom sastanku za obnovu i
odlucili slijediti Boga, naslonio sam glavu o kameni zid i zatvorio oci.

"Koga ce pastor Vasquez naci za drugi sastanak i drugu propovijed iz ovoga niza?" pitao sam se. Stvarno nisam zelio da se ova proucavanja ne odrze zbog moga izbivanja, iako sam znao da ce sve sto cu pozeljeti kad konacno budem pusten s ovoga groznog mjesta, iz ove rupe, biti kupka i mjesto gdje cu moci spavati 24 sata.

Moje su misli polako blijedile, a glava mi se nagnula na stranu. Odjednom me je prepala glasna vika. Jedan
zatvorenik je glasno zaplakao u snu. Jedva da se moze i zamisliti nocna mora koja je uzrokovala ovakav ispad i
izljev uzasa. Ponovno sam se vratio u stvarnost svoga stanja.

Mozda cu, mislio sam, ako budem igrao pokoju igru misli, moci zaboraviti ovu suludu tragediju u kojoj sam se
igrom slucaja nasao. Zamisljao sam da se nalazim u stanu s Yraidom i nasim sincicem, kako prolazim kroz svaku
sobu istrazujuci svaki dio nasega dotrajalog pokucstva. U mislima sam prelazio preko svake udubine i ureza na namjestaju.

Pojavila su se lica rodjaka i znanaca koji su tako darezljivo darovali svaki dio toga namjestaja kad smo se
vjencali. Kako je samo moja supruga bila ponosna na nas prvi dom.

"Nase malo ljubavno gnijezdo", cesto je ponavljala. Zive boje vunenog pokrivaca koji se nalazio na stolici
za njihanje ugodno su me ugrijale. Mogao sam vidjeti Yraidu umotanu u taj pokrivac kako njeguje nasega sincica.
Oci i misli gubile su se u maglovitoj ljepoti ovoga dragocjenog trenutka. Ponovno sam naslonio glavu na betonski
zid i tuzno uzdahnuo.

"Je li Yraida cula za moje uhicenje?"pitao sam se."Ako nije, onda se zasigurno nasmrt zabrinula. Ako zna,
je li pokusala stupiti u kontakt s mamom?

" Yraidina torbica! Ostavio sam Yraidinu torbicu na sjedalu automobila!"Oh, ne. Do jutra ce sigurno nestati. No sada, na zalost, vise ne mogu uciniti bas nista." Kasnije cu saznati da Yraida nije saznala za moje uhicenje tri dana.

"Pastor Vasquez ? je li on cuo da su me zadrzali u zatvoru? Vjerojatno nije. Sigurno ni nece do jutra." Praznina mi je ispu-
nila dusu. Shvativsi kako ove misli samo povecavaju moje jadno stanje, izagnao sam ih iz glave.
Zabacivao sam glavu s jedne strane na drugu pokusavajuci se osloboditi napetosti u vratu, sto je bila neznatna
neugodnost u usporedbi s mojim okruzenjem. I to mi je nekih pet minuta! Ocigledno su casnici nacinili neku pogresku.

"Koliko ce me samo dugo jos zadrzavati ovdje?" pitao sam se. Mojim napola svjesnim umom lutala su pitanja. Pitanja na koja nije bilo odgovora. Nakon nekog vremena prestao sam razmisljati i samo sam prazno zurio u neprobojnu tamu prenapustene, prljave celije sve dok mi umor koji je dopirao do kostiju nije obuzeo tijelo otupljujuci moja osjetila i misli.

Bilo je to 20. veljaèe 1962. Srecom, nisam znao da cu ostati zatvorenik i zarobljenik u Castrovom uzasnom zatvorskom sustavu dvadeset dvije godine."

....
nastavlja se -Olujni oblaci iznad Kube-