a...d...v...e...n...t

"Zbilo se to 1962. godine na Kubi. Lažno optužen da planira potajno likvidirati diktatora, mladi propovjednik evanđelja provest će sljedeće 22 godine kao politički zatvorenik u jednom od najnehumanijih zatvorskih sustava na svijetu.
Knjiga iznosi Humbertovu potresnu životnu priču. On se odlučio boriti da preživi iza čvrstih vrata pakla i ostati vjeran svojemu Gospodinu.

Pet minuta od pakla

Cak i dok sam pogledavao iznad slusateljstva koje se nalazilo u mraku, Cudna smjesa uzbudenja i zalosti prozela je moje misli — uzbudenja koje je bilo posljedica uspjesnog otvaranja sastanka za ozivljavanje mladezi u mojoj crkvi i zalosti zbog kronicnog straha koji sam vidio na prestrasenim licima mladih ljudi ispred sebe. “Fraze kao sto su ‘zivimo u posljednjem vremenu’, ‘vrijeme nevolje kakvo jos nije bilo’ ili ‘zlo vrijeme u kojem zivimo’ vise se ne mogu primijeniti na neko buduce vrijeme”, mislio sam. “Za ovu krscansku mladez zla vremena su ovdje, vrijeme nevolja je sada.” Dosli su na ovaj sastanak kako bi se nahranili i ponovno uvjerili u svoju ulogu i udio u Bozjem vjecnom planu spasenja. Jesam li zadovoljio njihovu glad? Jesam li izasao ususret njihovim potrebama? Jesam li im ulio nadu i sigurnost? Jesam li im dao snagu za suocenje s prijetnjama koje zaokupljaju svaki dio njihova zivota? Nisam bio siguran. Nadao sam se da sam u svemu tome uspio, ali doista nisam bio siguran. Stolice su ostale prazne, pjesmarice zatvorene. Iznenada sam osjetio da nisam sam. Stavljajuci svoju Bibliju u torbu, uspravio sam se i okrenuo kako bih se suocio s uljezom. Pastor Vasquez, stariji propovjednik, grabio je velikim koracima sredisnjim crkvenim prolazom. “Ah, pastore Alexander, ti si jos uvijek ovdje. Kako je prosao vecerasnji sastanak?

“Prilicno dobro, cini mi se.” Nasmijesio sam se, pokusavajuci se otresti cudnog osjecaja koji me je proganjao citavu vecer. “Tjesi me spoznaja da ce na kraju nebeske sile prevladati i da ce sotona i zlo biti pobijedjeni.”

“Da,” slozio se pastor Vasquez, “znam.”

Rijeci koje nismo izrekli govorile su jace od onih koje smo izmijenili u razgovoru.

“Koliko je po tvome misljenju ljudi prisustvovalo vecerasnjem sastanku?”

“Pa, negdje oko dvjestotinjak.” “Znaci, onda se isplatilo?”

” Pastor Vasquez i ja neko smo vrijeme razgovarali o tome da li da u vrijeme pojacanih progona od strane Castra i onih koji ga podupiru otkazemo niz planiranih sastanaka. Nakratko sam pogledao pastora; njegovo lice bilo je obavijeno sjenama.

“O, da,” rekao sam mu, “isplatilo se. Da ste samo mogli vidjeti ocaj na nekim licima, nesigurnost, cak i uzasnutost. Ne mogu vam to objasniti...”

“Znam, znam”, kimnuo je glavom pastor Vasquez. “I ja osjecam istu takvu uznemirenost i pritisak na sastancima za odrasle.

” Novi komunisticki rezim lebdio je nad organiziranom religijom kao ocekivana tropska oluja. Nekoliko puta dosad privodili su me i ispitivali ljudi iz G-2, novoosnovanog KGB-a Kube. Pastor Vasquez u nekoliko me je navrata upozorio da takva ispitivanja u vezi s prijateljima i poznanicima koji su pobjegli s otoka (Kube) mogu dovesti i do mog uhicenja. Dva dana ranije pastor i ja razmisljali smo kako bi mozda bilo bolje otkazati nase sastanke negoli se izloziti daljnjem riziku progona od strane Castra i njegovih ljudi.

“Nije dobro, Noble, uopce nije dobro”, upozoravao me je pastor Vasquez. “Napola sam odlucio da otkazemo ove sastanke usprkos tvome neslaganju.”

Kao stariji pastor imao je pravo donijeti konacnu odluku, ali ja se jednostavno nisam mogao pomiriti s cinjenicom da smo uzalud protratili vrijeme u dugim satima pripreme i da se nas napor sveo na nulu.

“Dijelim vasu zabrinutost,” nastavio sam pokusavajuci ga uvjeriti, “ali mozemo li doista dopustiti da ovakva prigoda propadne? Zbog svega sto se dogada... Koliko jos vremena imamo? Tko zna, mozda ce bas ovi sastanci biti iskra koja ce zapaliti ovu zemlju za Gospodina?”


Krscanska crkva u komunistickoj Kubi djelovala je u posudjenom vremenu. Svakodnevno su Castro i njegovi odani sljedbenici uznemirivali i napastovali vjerske zajednice jednu za drugom. Katolici, protestanti, baptisti, adventisti sedmoga dana — nije uopce bilo bitno o kome se radi. Krscanstvo bilo koje vrste odvlacilo je odanost kubanskog naroda od njega prema Visoj Sili koja ce od njih napraviti mucenike i izazvati svadju i neslogu i koja je u konacnici mogla zaprijetiti i samoj Castrovoj vladavini.

Nakon zajednicke molitve pastor Vasquez je odlucio prihvatiti rizik. Mi cemo vjerno odraditi svoj dio, a Bog neka ucini ostalo. Imajuci u vidu rezultate prve veceri i prvoga sastanka, odluka koju smo donijeli bila je prilicno mudra i razborita.

Pastor Vasquez i ja u tisini smo otisli do izlaznih vrata. Zastao sam trenutak i osvrnuo se na mracnu prostoriju. Moj prvi sastanak za ozivljavanje mladezi. Da, rekao sam sâm sebi, bio je vrlo uspjesan. Zajedno smo iskoracili u toplu ljetnu noc.

“Doista je steta sto Yraida i tvoj sin nisu mogli biti veceras ovdje kako bi se s tobom radovali,” dobacio je pastor dok smo isli prema crkvenom parkiralistu.

“Nadam se da Hubert nije dobio tropsku groznicu”, rekao sam. “Kad ga Yraida nije mogla smiriti da prestane plakati, mislila je kako ce biti najbolje da ostane s njime kod kuce.”
“Pa, da,” nasmijeπio se pastor Vasquez, “tako je to s malom djecom i mladim majkama.”

Pomalo s osjecajem krivnje sjetio sam se kako sam bio nestrpljiv prema Yraidi zbog toga sto kasnimo. Nas je dvogodisnjak plakao bez namjere da stane cak i kad sam pokrenuo motor automobila, pa sam bio siguran da necu stici u crkvu ni na propovijed, a kamoli na pocetne pjesme. Govoreci iskreno, kad je Yraida predlozila da ostane kod kuce s nasim sinom, odmah sam pristao.
“Sigurno je tako najbolje”, slozio sam se s oklijevanjem.

Rukovao sam se s pastorom Vasquezom i pozelio mu laku noc. Gledao sam ga kako odlazi preko parkiralista do svog automobila. Tada sam usao u svoj automobil i zatvorio vrata. Upravljajuci automobilom te kasne veceri, bacio sam pogled na sat. “Hmm, 135 kilometara — za sat i pol bih trebao stici”, mislio sam. Automobili, kamioni, autobusi i bicikli probijali su se usred uobicajenog mnosva pjesaka na glavnoj ulici grada Matanze. Dok stignem u grad Marianao gdje sam stanovao, ceste ce biti puste i mracne. Krajickom oka spazio sam rucno ispletenu vestu svoga sina i njegovu bocicu.

“Oh, da”, pomislio sam. “Yraidina torbica.”

Posegnuo sam ispod prednjeg sjedala i maknuo torbicu svoje zene s mjesta kamo sam je bio zgurao. U zurbi da Huberta odnese u stan, zaboravila je uzeti torbicu zajedno s vestom i bocicom.

“Yraida, kakva dobra osoba i supruga”, razmisljao sam. Znao sam da nije lako pomiriti ulogu majke dvogodisnjeg djeteta i pastorove zene istovremeno — pogotovo za vrijeme niza sastanaka.

“Obvezatno joj moram reci koliko je cijenim kad stignem kuci.”

Pogledavajuci u retrovizor, primijetio sam plavo-bijeli automobil koji me je pratio, ali se nisam previse obazirao na njega. Na rubovima Matanze promet je postajao rjedji, a vlaga i omaglica teska poput vunene deke polako se razisla. Spustio sam staklo prozora i pustio blagom otocnom povjetarcu da polako struji automobilom. Prelazio sam kilometre i kilometre dok sam prozivljavao veceraπnji sastanak. Korak po korak rasclanjivao sam pripovijest koju sam ispricao o Luciferovu padu, njegovoj zelji da postane poput Boga, kao i o njegovoj pobuni i izgonu s Neba.

“Jedna trecina! Razmislite malo o toj brojci. Jedna trecina nebeskih andjela povjerovala je Luciferovim lazima. Kako je Stvoritelj pun ljubavi morao zaliti zbog gubitka svoje djece. On je Bog mira, a ne rata.”

Zastao sam u razmisljanju i nasmijesio se. Osjetio sam nazocnost Svetoga Duha u slusateljstvu te veceri. Mladi su ljudi takodjer osjetili tu nazocnost. Znao sam to po njihovim reakcijama. Potpuno me obuzela bujica radosti i trijumfa.

“Da!” Lupio sam rukom od radosti u upravljac. “Slava Bogu!” povikao sam kroz prozor trubeci u znak radosti i slavlja. “Upotrijebio si me, Oce, kako bih dotaknuo njihove zivote. Hvala Ti, hvala Ti, hvala Ti.”

Kakva nevjerojatna cast, mislio sam, da te upotrijebi sam Bog. Mirna i tiha voznja dala mi je vremena da se prirodno uzbudjenje koje propovjednici dozivljavaju nakon ovakvih iskustava polako smiri. Kad sam ugledao svjetla Marianaa, morao sam se boriti da odrzim vjedje otvorenima. Prazne ulice bivale su sve mracnije i uze dok sam prolazio sredisnjim dijelovima grada. Ponovno sam se osvrnuo u retrovizor i iza sebe primijetio automobil. Bio je to onaj isti automobil koji sam opazio prije nego sto sam napustio Matanzu. Kad sam skrenuo u ulicu koja se nalazila nekoliko stotina metara od moje kuce, spazio sam drugi automobil iste marke i boje kakav je bio i onaj iza mene, parkiran nasred kolnika. Misleci da trebam unatraske izaci iz te ulice u drugu, polako sam usporio dok se nisam potpuno zaustavio. U tom trenutku automobil koji me je slijedio zaustavio se neposredno iza mene, zaprijecivsi mi jedini moguci izlaz. Prije negoli sam mogao odluciti sto da radim, dva covjeka odjevena u civilnu odjecu s pistoljima u rukama skocila su iz vozila iza mene i prisla mojoj strani automobila.

“Oh ne,” pomislio sam, “

ne jos jedno ispitivanje. Ne u ovo doba noci. Tako sam umoran.

” Visi se covjek sagnuo i provirio kroz otvoreni prozor.

“Jeste li vi Humberto?” upitao je. “Noble”, odgovorio sam. “Svejedno, poci cete s nama do zapovjednistva G-2. Imamo za vas nekoliko pitanja. To nece potrajati vise od pet minuta”, objasnio je covjek. “Podjite s nama, molim vas...

” Samo jedan pogled na pistolj s urezanom crvenom zvijezdom i pogled na njegove celjusti, i bilo mi je jasno da je besmisleno raspravljati. Uzdahnuo sam, izisao iz auto- mobila i zaputio se prema drugom vozilu kako mi je bilo zapovjedjeno. Nazirao sam obrise treceg casnika koji senalazio na vozacevom sjedalu. Kad sam doπao do automo- bila, smjestili su me na straznje sjedalo. Taj postupak mi je vec bio dobro poznat. Straznja sjedala ovih automobila bila su opremljena policijskim lisicama koje su bile pri-cvrscene za pod automobila. Izvan vozila slucajnom je prolazniku izgledalo kao da je osoba na straznjem sjedalu slobodna i opustena, a zapravo je bila dobro i sigurno svezana. Prvi je casnik sjeo pokraj mene, na moju lijevu stranu, i uperio mi pistolj ravno u srce. Drugi je pak obisao automobil straga i ugurao se s moje desne strane. Rutina ovih postupaka uopce me nije zbunjivala.
Dosad sam se vec poprilicno bio navikao na nju, iako bih volio da su za provodjenje svoga ispitivanja izabrali neko razumnije i civiliziranije vrijeme dana. Tijekom dvadesetminutne voznje do zapovjednistva G-2, Castrovog KGB-a, policajci su sutjeli. Pokusao sam se prisjetiti svakog svog pokreta i postupka u posljednjih 48 sati nadajuci se da cu uspjeti pronaci neki uzrok za ovo posljednje u nizu privodjenja i zadrzavanja. Je li netko od mojih prijatelja ili clanova crkve pobjegao iz drzave pa me opet privode kako bi me ispitivali glede njihova izbivanja? Ako je tako, nitko mi to nije spomenuo. Bio sam potpuno zauzet pripremom za sastanke.
Nista mi nije padalo na um sto bi me moglo optuziti u bilo kojem smislu. Kasnije cu doznati da sam bio tek jedan od stotina Kubanaca uhicenih kao politicki huskasi tijekom ranih godina Castrovog rezima. U zapovjednistvu sluzbe G-2 moji privoditelji nisu gubili vrijeme. Nemilosrdno su me gurnuli kroz vrata u dugacak mracan hodnik. Pomislio sam kako ovaj sivi kameni hodnik nalikuje hodniku koji cesto koristimo u izrekama, a vodi do bezdana iz Otkrivenja. Usli smo u jako osvi- jetljenu prostoriju gdje me je policajac postavio ispred fotoaparata.

Na prsa mi je bila stavljena kartica s brojem 30954. U tom trenutku nisam mogao ni zamisliti kako ce mi se ovi brojevi duboko urezati u pamcenje. “Licem nalijevo”, zaurlao je porucnik. Poslusao sam. Fotoaparat je bljesnuo..."

-nastavlja se

mali univerzum.....svatko je otok...
je to za mene?
skloniste?

Bog kažnjava takve ko ti!

Draga Korizma
Ne vjerujem u Boga ili njemu slične. Stojim čvrsto na zemlji. Vjerujem u realnost. Vjerujem i znam da jako malo znam, znamo. Vjerujem da s vremenom sve više ćemo znati. Vjerujem u život na zemlji. Vjerujem životinjama i posljednjoj vrsti što zovemo ljudima. Znam da to teško možeš prihvatiti. Mi živimo dva suprotna 'svijeta'.
Svi tvoji linkovi, sve tvoje jako lijepe fotografije sa kojima nas svakodnevno bombardiraš imaju nešto čudnog. Kada sa desnim mišem klikneš na njih i pogledaš preferences, sve imaju istu domenu skr.rs (Republika Srbija). Nemam ja ništa protiv. Dapače, Dušan Filiferović je dobar dečko i ima još 54 drugih domena. Jedino što si mislim da li je to kod tebe u pitanju kompleks niže vrijednost, ili je u pitanju katolička propaganda ili si samo kljuknula na site kao ćorava koka, da prije toga nisi uključila ono malo između ušiju. Upravo onako kao ona prava božja ovca.
Bez obzira što je u pitanju neću se opterećivati time, ali iskreno rečeno od tebe sam očekivao da ćeš koristiti domene ika.hr ili hbk.hr ili katolici.org ili vatican.va ili ...

Lijepo te pozdravljam i to s tvojim pozdravom
Bog ti pomog`o, dijete.

Koliko mi je poznato, stanovnici Cube su se pomalo spontano vratili njihovoj politeističkoj religiji, a to je bila santeria; obožavanje više svetaca pa i krščanskih. Castro je proganjao krščansku religiju kao političkog faktora ali nije spriječavao prakticiranje vjere.

Šta ima veze s kakvih pobuda bilo tko nešto piše:-) Jel ovaj blog mjesto di svako može pisat!?
I zašto , ako nam tema nije po volji, ide se na osobni napad?:-)) Jer je svako slobodan komentirati kako mu paše. Ima nešto dobroga u toj demokraciji:-)

Usput....ima koji novoupisani nacionalno neopterećen, neka normalna srednja žalost? muskog roda! ??? Tu sam...helouuuuu:-)

Hm...tako reagiras kao da ja osobno pisem...a toliko je navoda...i kao da ja osobno stvaram neku pjesmu,fotku i sl. :P
Mada se sa puno toga slazem,sigurno je kada bi ja osobno to radila,da bi bilo promjena...

Prvo nemam nikakve veze sa Srbijom osim svima zajednicke,da su nam susjedi...a vec sam pisala da se ponosim sto sam Hrvatica!Cak nisam niti gledala od koga je domena,sto sam prvo nasla to i koristim...
Drugo ne djelim ljude po naci,vjeri..
Trece,ocito nisi citala-o prije..kada sam nekoliko puta pisala da nisam nicija "ovcica"...Sto vjerujem ili ne,gradim samostalno bez icijih autoriteta...

A sad da se vratim na pocetak:
Pises:" Vjerujem da s vremenom sve više ćemo znati. Vjerujem u život na zemlji. Vjerujem životinjama i posljednjoj vrsti što zovemo ljudima. Znam da to teško možeš prihvatiti. Mi živimo dva suprotna 'svijeta'."

I ja se nadam da ce mo sve vise znati...Vjerujem u dobro..dobre ljude...zivot...vrijednosti tolerancije mira...postovanja ljubavi..
Kako smjelo zakljucujes da ja nesto tesko mogu prihvatiti,kada me uopce ne poznajes:P?I ne mislim bas da zivimo dva suprotna svijeta,mada je najvjerojatnije da se u mnogocemu razlikujemo...ali po pitanju postojanja Boga,da.Ja ne vjerujem da ga nema...Zelim ti sve najbolje i ja tebe lijepo pozdravljam :)

kerbod

kori...svijest je poput tamnih galaksija ..neki lutaju..
neki se pronalaze,,
a neki ignoriraju
preduboko je to za human

da...