gpsm

Četiri sata i 45 minuta.gledam u mrak.tek obrisi i sjenke na zidu.vani se ptice rascrvkutale.pijesak u očima.dobro sam pokrivena,ali prepoznatljiva hladnoća struji mojim tijelom.u moj emotivni razred uvukao se strah......jučer popodne bila sam u bolnici. bolnički hodnik prazan.nosnice se pune mješavinom sredstava za čišćenje i onog nečeg drugog.miris bolesti . miris straha. .zastanem pred vratima bolesničke sobe,udahnem nekoliko puta polako ,pogledam se bez riječi sa svoje dvije prijateljice s kojima sam i došla.(inače uvijek nešto meljemo) i udjem .do prozora ,u krevetu,sitna kao ptić leži moja prijateljica.spava.potiho ,dolazim do njenog kreveta i spustim novine na stolić.na stoliću prazna plastična čaša,2 roza moba i maramice.bez riječi tamo stajasmo ,nas tri.kao pred grobom.iz dubine trbuha izvije se grč i omota se oko vrata i jedva tek udišući,osjećam bubnjanje bila u ušima.karcinom.rak.metastaze.3 mjeseca života.52 godine.pokopan muž,dvoje odrasle djece.suma sumarum.protegnuh se uzeti stolac,koji zaškripi i probudi je.pogleda nas kratko, kao da sabire misli i osmjehne se.sramno i tužno.tek negdje u krajičku oka malena iskrica.što pitati?kako utješiti?bol.bol.bol.ustala se iz kreveta onako snena i rekla:cure,idemo na pljugu i kavu.dole,van,na klupicu.po našim pogledima zaključila je da smo iznenadjene,ali ona bez greške kaže:kaj je vama?da mi možda pušenje ne škodi?jedva sam dočekala da dodjete,da imam s kim sići s odjela,jer tu nemaš s kime popit kavu.i tako nas četiri udjemo u lift,mi obučene ,a ona u šlafroku.sjedile smo na toj zelenoj klupici,dok nije došlo vrijeme večere.ko bajagi(što bi rekli srbi),nismo pričale o bolesti,nego o nekim blesavim stvarima.nije nam dala da je otpratimo natrag.u svom bijelom debelom šlafroku,sitnim koracima vratila se liftom gore.ni jednu riječ nas tri na povratku,nismo izgovorile.valjda se svaka omotala u svoje misli smrtnosti.vjetar se zavlačio u moje skute i još pojačavao osjećaj drhtavice.magnolija ,prelijepa ,sva u cvatu.ptice se igraju.mačak pretrčava cestu.a ja?sjedim u autu i tiho,bez glasa plačem.zbog nje ili zbog sebe?uskoro će otići moja prijateljica.tiho,kao što je i tiho živjela.......

jako tužno...

DA...........život:-(
dok živimo neka buda sa osmjehom ........da se barem mogu naći riječi koje pomažu ALI.......

Što ti je?

sto reci?! nekako sam se i sam u zadnje vrijeme nasao okruzen smrcu bliskih prijatelja (frendica 49 god. rak dojke, rastavljena, jedno odraslo i jedno "malo" dijete , frend 41god. nenadani mozdani udar, dvije curice 11 i 6 god.). mogu se samo zahvaliti sto sam ih poznavao, sto su obogatili moj zivot, jer bez njih niti ja ne bih bio isti,..

slažem se pope.samo treba vremena posložiti stvari u glavi na taj način.jel da nije tako,kako bismo uopće preživjeli neke osobne užase.

na srecu, ili zalost, bez brige. zivot bezobzirno ide dalje i u tom tempu se brzo "priviknes", a prijatelji odjednom postanu sjenke kojih se prisjetis sa toplinom i zahvalnoscu,..

ne bih u slicnoj situaciji htjela svoja zadnja tri mjeseca provesti u bolnici.
prestala bih uzimati lijekove, izuzev onih protiv bolova i ostala u svojoj kuci i
vrtu s mojim najdrazim.
tvojoj prijateljici zelim mir i saznanje da se svi mi krecemo u istom pravcu.
sto su 10, 50, 100 godina? neznatni trenuci u vjecnosti.

slažem se .

vjeruj da su i meni oci zasuzile...