put i povratak

Pozvonila je na vrata, jedva, u jednoj ruci drzec' svoj veliki poklon u velikoj kartonskoj kutiji. Nije pojma imala ocekuje li ju, pri odluci da dodje oslanjala se na svoju intuiciju. Imala je naime taj osjecaj da bi planiranje pokvarilo iznenadjenje i ubilo spontanost, time i ostetilo samu bit njihovog susreta.
Vrata je otvorio prosijedi majordomus, pozdravio ju i rekao da je gospodin gore, u svojoj pisacoj sobi, ali je izricito napomenuo da neka ga se ni pod kojim uvjetima ne ometa. Prvi dio recenice njoj je znacio sve, drugi je sasvim preskocila cuti: cinjenica da je bio ovdje umirila je i onaj sitni drhtaj nemira koji joj je, unatoc njenom skoro religioznom uvjerenju u ispunjenje, idealnost tog njihovog konacnog susreta ipak negdje duboko titrao kao sitni, pikantni detalj neizvjesnosti. Te neizvjesnosti je sad bilo nestalo i prije nego sto ce se njen sugovornik na vratima dosjetiti sto bi joj u toj situaciji ponudio, da li da ceka ili neka ide, samo uz ostavljenu poruku uz paket, protrcala je uz stube s tom golemom kartonskom kutijom, smijesno, gotovo djecjim trkom, a ne jednim damskim korakom.
Pred vratima je zastala samo toliko da duboko udahne i otvori poklopac kutije, nije se vise moglo cekati. Pokucala je reda radi i usla ne cekajuci odgovor. Sjedio je za stolom, a njegov, najhladniji ledeni pogled sto ga je ikad vidjela kao da je prolazio kroz nju i kroz jos otvorena vrata promatrao kako zadihani majordomus kasni uz stube u zelji da ju sprijeci da udje. Na stolu ispred njega polozen bijeli list papira, iznad posudica tinte, u ruci pero, a s desne strane na stolu stajao je odlozen samokres.
Stajala je i osjecala se smijesnom; u svojoj lakoci, osjecala se glupo. Osjecaj krive procjene, neprikladnosti njene leprsavosti bio je kao osjecaj da je na pogreb dosla u ruzicastoj haljini. Htjela se sakriti, ali nije mogla, stajala je tamo s tom golemom tortom posutom borovnicama u ciji premaz shlaga su stale kapati njene suze. Bila je bespomocna, kako si je samo mogla dozvoliti da ga tako ne pozna?! Da ne uzme u obzir?
Sjedio je i osjecao se smijesnim, u toj situaciji, kao razgolicen. Ipak, njena zadihanodjetinja pojava, naivnost optimizma kao da je uspjela povuci onu nit sto je pomakla kuteve njegovih usana u blagonaklon smijesak, onako kao kad dijete nacini neku silno simpaticnu nepodopstinu, pred kojom ne mozete ostati ozbiljni iako ste odlucili da bi trebali. Hladni pogled ispunio se suzama kao da se led otapa. A onaj smijesak zasjeo na lice.
To je zapravo bio jedini moguci nacin, susreli su se na pola puta: izmedju tuge i srece, lakoce i tezine, djecjeg i odraslog, planiranog i spontanog, zaigranog i uplasenog, svojeg i tudjeg, zivota i smrti.
 

idilican kraj... bojim se da bi ja napisala drugaciji... u kojem je ona zakasnila... (ah, pesimizam danas vlada... ne citaj me...)

uvijek kimberli (jel' si ti =daki60?) /(e a otkud ti onaj wotka-log? mislim cini mi se da znam decka koji je to smislio... hehe jedino ak ti nisi on, ili si na listi?)

ah onda planinarka, hehe. e, a ides na Zavizljaj za NG?