'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

u kutu sobe stoji kao spomen vremena.zaboravljena,skrivena od očiju,što su nekad širom otvorene bile.krije tek male tajne.uspomene,riječi,djela što su mogla biti a nikad ostvarena nisu.
lica prijatelja što prekriva ih prašina.i dani,otopljeni zajedno sa snijegom,otpuhani burom.
tek dolaskom noći,provire iz svoga kuta kao sjena i ponekad pošalju poljubac za laku noć i dobro jutro.
usne koje budile su nadu...a sada zaboravljene.

volim čitat ovakve crtice s...odmakom! tako mi je trenutno blisko to stanje (a može bit i sranje)!