tako ne volim možda
U momentima apsolutne tišine i bliskog prisustva samo sjena
vraćam ti se omamljen egoizmom mazohista.
Molitvom prosjaka još tražim dlanove s kojih se istače jad.
Još slatke gorčine boli molim.
Nikad nisam naučio grliti sate
i vezati ih mašnama strpljenja.
I zato su minute duge kao...
Kao kiša u nekom oblačnom rujnu.
Skladne i dosadne i prijeteće kao zrna pijeska neke pustinje.
Identične poput jednakosti ljudske smrtnosti.
Teške kao šezdeset sekundi.
Masne i obeshrabrujuće kao celulit
stišću me rukama samoće u glib bezumlja.
Kada nema nikog blizu mene
osim jednoplošnih tv likova
vratim ti se u stihovima
iako savjesno poput japanskog vrtlara
zalijevam osmijehom nadanja posijano zrnje
razumnog prihvaćanja nemogućnosti.
Proljeće je.
Sunce je izdašno toplinom i
možda nagovori neodlučnu svjesnost da propupa
i nahrani me slobodom uživanja u nekom drugom cvijetu.
Magnolije prekratko traju.
Možda je okrutna riječ.
Možda ipak....
04.04.2011. u 18:24 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
pijesma nad kojom razmisljas .. posebna je , al mislim da znas to :) ono sto me se dojmilo je ta magnolija koju spominjec i njen kratak vijek ... mozda je kratak al je sladak ......iako nije moj cijet :)
Autor: black__women | 04.04.2011. u 18:28 | opcije
Sviđa mi se muška patnja u poeziji.
Autor: CrnaKraljicaSjevera | 04.04.2011. u 20:09 | opcije
patnja nema spol .....
Autor: black__women | 04.04.2011. u 20:11 | opcije
Ali lijepo je vidjeti kako muškarci pate.Malo za promjenu.
Autor: CrnaKraljicaSjevera | 04.04.2011. u 20:51 | opcije